2.2. Uzroci nezaposlenosti u razvijenim zemljama

Aleksandra Huić

U ovom dijelu pokušat ćemo iznijeti sveobuhvatni pregled specifičnih faktora koji utječu na visinu stopa nezaposlenosti u razvijenim zemljama. S obzirom na širinu ovog pojma na ovom ćemo se mjestu ograničiti na zemlje članice OECD-a (Organization for Economic Cooperation and Development). Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj je međunarodna organizacija koja broji 30-ak zemalja-članica: zemlje Europske unije, sve skandinavske zemlje, Švicarska, neke istočnoeuropske zemlje - Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska, te Japan, Koreja, Meksiko, Australija, Novi Zeland i SAD. Spomenute države su se u zadnjih desetak godina bile prisiljene suočiti s podacima koji svjedoče o izuzetno visokim stopama nezaposlenosti.

Prema procjenama Međunarodne organizacije rada iz 1997. godine u svijetu postoji milijardu aktivno sposobnog a nezaposlenog stanovništva (Štajner, 1999). Takvo stanje na tržištu rada pojedinih država datira još od razdoblja 70-ih godina koje karakteriziraju dvije velike naftne krize i posljedice koje su one ostavile na svjetsku ekonomiju. U Europi i Americi u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća mnoge kompanije su ukidale radna mjesta čime je tisuće ljudi postalo suvišno. Tako je primjerice Siemens otpustio 15000, britanski Ford 10000, Citroen 3000, a IBM čak 100000 radnika. Nezaposlenost se u zoni OECD-a od 1950. do 1974. godine kretala između 7 i 11 milijuna ljudi da bi do 1992. godine narasla na gotovo 30 milijuna nezaposlenih (Štajner, 1999). Isti autor navodi podatke prema kojima sadašnja nezaposlenost u Europi nastaje u uvjetima poremećaja cikličkih kretanja gospodarstva, ali i dodaje da se pet šestina trenutačne nezaposlenosti može objasniti strukturalnim činiteljima. To upućuje na zaključke da trenutačna nezaposlenost ima kako ciklička tako i strukturalna obilježja. Među stručnjacima ne postoji konsenzus o tipu nezaposlenosti koja je pogodila razvijeni svijet niti slaganje oko pojedinih faktora koji uzrokuju pojavu i održavanje ovog fenomena. Zbog te činjenice različiti autori (Muscatelli i Tirelli, 2001; Phelps i Zoega, 2001; Sarfati, 1999) u svojim pokušajima objašnjenja ovog fenomena naglašavaju izrazitu multidimenzionalnost i međuovisnost različitih faktora. Radi se o međudjelovanju faktora kao što su ekonomski, socijalni, etičko-humanitarni, demografski i drugi koji, u krajnjoj liniji, kreiraju društveni život uopće (Tešić, 1988).

Kako bismo objasnili svaki od ovih faktora, osvrnut ćemo se na mehanizme na temelju kojih spomenuti faktori uvjetuju pojavu nezaposlenosti odnosno onemogućuju njeno smanjenje. Treba imati na umu izrazito važnu činjenicu da niti jedan od na ovom mjestu iznesenih faktora nije u stanju samostalno objasniti pojavu današnje izrazito visoke stope nezaposlenosti u europskim zemljama. Fenomen nezaposlenosti izrazito je složen i bilo koji pokušaj njegovog jednostranog objašnjavanja je uzaludan. U objašnjavanju treba obratiti pažnju i na činjenicu da su gospodarstva različitih europskih država izrazito međuovisna. Rast ili pad ekonomije jedne europske države neizostavno utječe i na druge europske države pa je specifične uzroke potrebno tražiti i na razini višoj od razine pojedine države.

Najjednostavnije rečeno, glavni uzrok nezaposlenosti je nedostatak radnih mjesta na kojima bi se pojedinci mogli zaposliti. Drugim riječima, nezaposlenost se pojavljuje kada je ponuda radne snage veća od potražnje za radnom snagom. U svjetlu ovog općenitog uzroka nameće se pitanje - što točno uzrokuje takvo stanje? Faktori i fenomeni odgovorni za pojavu upravo opisanog stanja tržišta radne snage glavni su uzroci nezaposlenosti.

Prema Škare (2001), uzroke rasta nezaposlenosti u razvijenim zemljama valja tražiti u institucionalnim i drugim strukturalnim promjenama na tržištu rada. Očuvanje visokog životnog standarda, kojemu zemlje Europe streme, iziskuje velika porezna davanja i veliku javnu potrošnju kroz programe pomoći nezaposlenima te socijalnu pomoć. Prema Pelagidisu (1998) jedan od tri glavna faktora visoke stope europske nezaposlenosti leži u visokom životnom standardu Europljana uz što se vežu visoki porezi, visoki troškovi rada, programi socijalne pomoći te općenito nefleksibilnost europskog tržišta rada.

U ekonomskim analizama ovog fenomena naglašava se visina standardne nadnice kao jedan od glavnih uzroka nezaposlenosti (OECD, 1994; Krugman, 1994; Galbraith, 1996). Poslodavci će zaposliti radnike ako prihod od njihovog rada prelazi troškove njihovog zapošljavanja odnosno iznos radnikove plaće (Block, 1981). Što su troškovi zapošljavanja veći, viša je radnikova plaća te su viši i troškovi rada. U uvjetima visokih troškova rada poslodavci su obeshrabreni zapošljavati nove radnike. S obzirom na razlike u relativnim iznosima plaća za različite profile i radna mjesta u različitim državama, ovoj problematici se prilazi s razine analize iznosa minimalne nadnice. Što je ona viša, viši su i ukupni relativni troškovi rada u nekoj državi (Lane, 1995).

Pri objašnjavanju ovog fenomena aktivnu ulogu imaju i sindikati. Pritisak koji je nametnut od strane sindikata otvara proces pregovaranja oko iznosa minimalne nadnice. U svojim nastojanjima da zaštite zaposlene sindikati pokušavaju kolektivnim pregovorima povisiti iznos minimalne nadnice. Na taj način sindikati stvaraju situaciju u kojoj odvraćaju poslodavce od daljnjeg zapošljavanja budući da taj čin za poslodavce postaje neisplativ.

Gledano s druge strane medalje, i sami poslodavci mogu donijeti odluku o daljnjem nezapošljavanju novih radnika, jer što imaju manje zaposlenih radnika, to su manji troškovi koji uključuju nadnice, bonuse, prihode socijalnim programima i osiguranju, profesionalnu selekciju i trening (Block, 1981), što znači veći prihod za poslodavce (Lane, 1995). I troškovi otpuštanja radnika pridonose činjenici da poslodavci nevoljko i rijetko otpuštaju radnike (Štajner, 1999).

Glavni problem koji se veže uz navedene faktore nije relativna visina troškova, nego njihova općenita nefleksibilnost. Pri usporedbi europske i američke nezaposlenosti Štajner (1999) kao primjer navodi fleksibilnost nadnica u ove dvije skupine država kojoj doprinose stavovi samih radnika. Tako će u SAD-u radnik očekivati višu plaću kad je tvrtka u kojoj je zaposlen u pozitivnom razdoblju. U recesiji taj isti radnik svojevoljno pristaje na manju zaradu. U Europi je takvo ponašanje radnika teško zamislivo.

Za objašnjenje dijela nezaposlenosti odgovorna je socijalna politika budući da na tržištu rada posredno određuje ponudu i potražnju određenih grupa zanimanja odnosno pojedinaca određenih vještina. Svojim mehanizmima ponude i potražnje tržište rada stvara nejednakosti u distribucijama nadnica među određenim skupinama ljudi. Jedna od mogućih posljedica različitih nadnica je siromaštvo određene skupine ljudi (Škare, 2001).

Političke mjere i programi socijalne pomoći nezaposlenima dio su socijalne politike neke države. Mehanizmi njihova utjecaja po svojoj prirodi su psihološki jer prvenstveno utječu na motivaciju nezaposlenih (Mortimer i Peterson, 1994; Lane, 1995). Riječ je o ponašanju nezaposlenih koje se odnosi na aktivno traženje posla. Empirijski dokazi govore u prilog ovoj tvrdnji. Dok imaju pravo na beneficije za nezaposlene radnici se ne upuštaju u aktivno traženje posla, dok se pri isteku razdoblja unutar kojeg pojedinac ima pravo na beneficiju povećava njegova motivacija što dovodi do učestalijeg ponašanja usmjerenog na aktivno traženje posla (Mortimer i Peterson, 1994). Isti autori smatraju da distribucija nezaposlenosti izravno ovisi o stupnju zaštićenosti od posljedica visoke nezaposlenosti koju pružaju razni sektori tržišta. Među institucijama koje stvaraju skloništa su državni i upravni sektor, tržišna poduzeća s moći kontroliranja tržišta i moćni sindikati. U proteklih desetak godina, izdvajanja za socijalne svrhe unutar Europske unije porasla su s 35 na 42 % (Štajner, 1999). Zakonska pravila, donešena kako bi zaštitila zaposlene, istovremeno obeshrabruju zapošljavanje novih radnika (Lane, 1995). Upravni sektor može obeshrabrivati samozapošljavanje otežavanjem izdavanja radnih dozvola (Block, 1981).

Prema podacima dobivenim istraživanjem Jimena i Rodriguez-Palenzuela 2002. godine koje navodi Analitički bilten Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, na nezaposlenost muškaraca srednje dobi najsnažnije djeluje visina naknade za nezaposlene. Štoviše, duljina naknade za nezaposlene povećava nezaposlenost muškaraca srednje dobi. Koordinacija između sindikata i poslodavaca tijekom kolektivnog pregovaranja vrlo značajno smanjuje nezaposlenost. Povećanju nezaposlenosti značajno pridonosi i zaštita od otkaza i stopa poreza na rad, pogotovo kada se radi o mlađim skupinama. Isti izvor navodi i istraživanje Bertole, Blaua i Kahna iz 2002. godine koje potvrđuje prethodno iznesene nalaze. Postoji negativna povezanost između pokrivenosti zaposlenika kolektivnim ugovorima, koordinacije u kolektivnom pregovaranju i stopama poreza na rad i relativne zaposlenosti muškaraca. Na relativnu zaposlenost muškaraca negativno utječu i obuhvaćenost radnika sindikatima, zaštita od otkaza te relativna visina naknade za nezaposlene.

Makroekonomska i fiskalna politika neke države odgovorne su za kreiranje općih uvjeta u kojima funkcionira tržište rada. Regulative koje određuju standarde i pravila funkcioniranja cjelokupnog tržišta posredno određuju i ponudu i potražnju radne snage. Pod pretpostavkom da sve ostalo držimo konstantnim, što je veća proizvodnja dobara i usluga, to je potrebno više rada za proizvodnju. Budući da ekonomski razvoj i zaposlenost idu ruku pod ruku, zakoni i porezi koji obeshrabruju funkcioniranje poduzeća smanjit će potrebu za radnom snagom (Block, 1981). Nužno je da gospodarstvo određene države bude konzistentno, ali istovremeno i izrazito fleksibilno kako bi se moglo prilagoditi svim promjenama pa tako i promjenama na tržištu rada. (Mortimer i Peterson, 1994).

Nefleksibilna ponuda radne snage može se objasniti i sve manjom geografskom mobilnošću radne snage. Sve je češća situacija u kojoj radnici, zbog različitih razloga, nisu spremni na rad izvan mjesta boravka što nerijetko rezultira povećanim stopama nezaposlenosti pojedinih regija neke države.

Thygesen (prema Štajner, 1999) smatra da do rekordne nezaposlenosti dolazi u vrijeme kada se društva bore s brzim starenjem stanovništva što uzrokuje sve veće troškove u socijalnoj sferi. To se teško može spojiti s odgovarajućom skrbi za nezaposlene i otvaranjem novih radnih mjesta.

Kriza nezaposlenosti može se pokušati objasniti i u kontekstu multiplih faktora vezanih uz sve veću integraciju svjetskog gospodarstva. Povećana mobilnost kapitala i ubrzani rast trgovine u uslužnom sektoru, otvaranje nacionalnih gospodarskih sustava prema van i njihova integracija u internacionalno tržište, ubrzana difuzija informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ITC), sve veća važnost uslužnih djelatnosti, usporen ekonomski rast u većini zemalja i oslabljen rast proizvodnosti samo su neki od faktora koji karakteriziraju proces globalizacije (Sarfati, 1999). Potrebno je naglasiti da ovi faktori nisu izravni uzroci povećane nezaposlenosti. Ono što je ključno jest nemogućnost zemalja da se dovoljno brzo i efikasno prilagode promjenama koje sa sobom donosi globalizacija. Ta nemogućnost prilagodbe smatra se jednim od najvažnijih faktora u cijeloj krizi tržišta rada (Mortimer i Peterson, 1994; OECD, 1994; Lane, 1995; Pelagidis, 1998; Baker i Schmmitt, 1999).

Proces globalizacije utječe i na mobilnost u promjenama radne ponude. Sa sve većom globalizacijom tržišta pojavljuju se slučajevi internacionalnih kompanija koje sjedište svoje proizvodnje namjerno stavljaju u geografska područja s jeftinijom radnom snagom. Tako u svojim sjedištima upošljavaju manji postotak radnika od njihovog mogućeg kapaciteta. Neki autori tvrde da uvoz proizvoda iz zemalja u razvoju koje imaju niže troškove rada potkopava konkurentnost europskih proizvoda na internacionalnom tržištu. Rezultat je zatvaranje industrija i povećanje nezaposlenosti (Pelagidis, 1998).

Dvadeseto stoljeće obilježeno je sve većom automatizacijom i mehanizacijom proizvodnih djelatnosti pa se postavlja pitanje uništava li primjena tehnologije u proizvodnim procesima radna mjesta. Suvremene tehnologije skraćuju vrijeme i troškove projektiranja proizvoda, štede živi rad, podižu razinu produkcije, eliminiraju škart, skraćuju vrijeme potrebno za proizvodnju, omogućuju brze preinake bez većih troškova te individualizaciju proizvoda (Vranjican, 1995). Za brojne razvijene zemlje može se primijeniti pretpostavka da rad koji se istisne suvremenom mehanizacijom zauzvrat omogućuje veću opremljenost i veću produktivnost što iziskuje povećanju potražnju za radom u uslužnim djelatnostima (Štajner, 1999). Ali ovakva pretpostavka je prejednostavna. A. Dragičević (prema Štajner, 1999) navodi računice belgijskih ekonomista: uvođenje jednog robota ukida 24 radna mjesta. Istodobno izaziva kreiranje 5 novih za proizvodnju jednog industrijskog robota i 4 daljnja nova za opsluživanje robota u proizvodnji. U konačnoj bilanci se izgubilo 15 radnih mjesta.
Većina industrijskih sektora povećala je omjer visokokvalificiranih radnika u odnosu na niskokvalificirane radnike. Širenje računalne i informatičke tehnologije promijenilo je proizvodni proces, povećavajući zaposlenost visokokvalificiranih u odnosu na niskokvalificirane radnike (Baker i Schmmitt, 1999). Krugman (1994) navodi Kruegerovo mišljenje prema kojemu se širenju računala može pripisati jedna trećina povećanja povratka u obrazovni sustav. Isti istraživač pronašao je da su radnici koji se u svom radu koriste računalnom tehnologijom značajno više plaćeni od radnika koji se njome ne koriste.

Sarfati (1999) navodi zaključke tajništva OECD-a koji kao uzroke nezaposlenosti u državama članicama navodi prerestriktivnu politiku i legislativu zaštite zaposlenih radnika, kolektivna centralizirana sindikalna pregovaranja, produživanje kolektivnih ugovora, visoke iznose minimalnih nadnica, previsoku razinu socijalnih davanja nezaposlenima, previsoke poreze te nedostatke u sustavu obrazovanja i profesionalne izobrazbe.

Prema OECD-ovoj studiji iz 1994. godine fenomen velike nezaposlenosti raširene u svim zemljama OECD-a ima jedan korjeniti uzrok: neuspješnu adaptaciju na promjene. Menadžerske vještine, obrazovanje i stručna izobrazba nisu u stanju ići u korak sa sve većim zahtjevima tehnološki naprednijeg gospodarstva. Poduzeća nisu dostatno povećala svoju proizvodnost, a radnici nisu dostatno obrazovani.

Stoga je obračun s kompleksnom i višeslojnom problematikom nezaposlenosti moguć jedino mobilizacijom onih snaga koje će rezultirati povećanim ulaganjima u obrazovanje i koje će osposobiti tržište rada da se pravovremeno i adekvatno sustavno i trajno prilagođava novim uvjetima i promjenama u integriranoj svjetskoj ekonomiji.