2.4. Uzroci nezaposlenosti na individualnoj razini

Paulina Tomić

Vjerojatnost zapošljavanja nije jednaka za sve osobe. Iskustvo pokazuje da se neke osobe zapošljavaju teže od drugih. Ako poznajemo faktore koji utječu na zapošljivost, možemo predvidjeti koja će osoba nakon školovanja imati otežan proces zapošljavanja, a i bolje ćemo razumjeti zašto je neka osoba nezaposlena, a druga u radnom odnosu. Takvo znanje je korisno pri planiraju pomoći teže zapošljivim osobama, a može biti korisno i pri suzbijanju pojava diskriminacije pri zapošljavanju. Najprije ćemo ukratko izložiti neka istraživanja o psihološkom faktorima koji doprinose vjerojatnosti zapošljavanja mlađih osoba, a potom ćemo ukratko opisati neke teže zapošljive skupine.

Psihološki faktori zapošljivosti mladih

Istraživanja psiholoških faktora provedena su uglavnom na mladoj populaciji bez radnog iskustva, ali dobivene spoznaje mogle bi se proširiti i na starije nezaposlene koji su već bili u radnom odnosu i ponovno traže posao. Provedena istraživanja (vidi Mortimer, 1994) su ustanovila četiri skupine psiholoških faktora koji utječu na vjerojatnost zapošljavanja mladih - njihova psihološka orijentacija, pojam o sebi, mentalno zdravlje i neki aspekti ponašanja tijekom školovanja. Objasnit ćemo ukratko ove prediktore.

Psihološka orijentacija. Nekoliko je studija pokazalo da se na temelju psihološke orijentacije osoba ispitanih za vrijeme školovanja mogu predvidjeti buduće razlike u uspješnosti pri zapošljavanju. Između ostalog, kao uspješni prediktori pokazali su se "protestantska radna etika" to jest visoko vrednovanje rada, zatim percipirana potreba za zapošljavanjem te jasnoća ciljeva vezanih uz pronalaženje posla. Efekt potrebe za postignućem, kao prediktora, gubi se ako se kontrolira socioekonomski status i akademsko postignuće. Feather (1986; prema Mortimer, 1994) je u faktorsko-analitičkoj studiji na uzorku australskih srednjoškolaca pronašao dvije dimenzije orijentacije prema budućem zapošljavanju koje smatra bitnima za uspješnost u pronalaženju posla. Prvi faktor su vrijednosti, to jest važnost posla, što uključuje i stupanj zanimanja, potrebe i želje za poslom. Drugi se faktor odnosi na očekivanja koja uključuju stupanj osjećaja bespomoćnosti ili pesimizma vezanog uz očekivanja o vjerojatnosti pronalaženja posla, mogućim teškoćama, naporu i vremenu koje će biti potrebno uložiti te stupnju osobne kontrole nad ishodima traženja posla.

Pojam o sebi. Pronađeno je da su i neke varijable vezane uz pojam o sebi prediktori kasnije uspješnosti pri zapošljavanju. Kao prvo, to je samopoštovanje, to jest opći osjećaj vlastite vrijednosti, a kao drugo, to su samopercepcije koje uključuju internalni lokus kontrole, samoefikasnost i osjećaj kompetentnosti. Sve ove varijable utječu na očekivanje pojedinca o vjerojatnosti uspješnog postizanja ciljeva među kojima je i zapošljavanje. Ali ako se kontrolira socioekonomski status, rezultati nisu jednoznačni.

Mentalno zdravlje. Treća se skupina varijabli odnosi na mentalno zdravlje. Ako se za vrijeme školovanja mjere varijable iz ove skupine, može se pokazati da su oni koji su po završetku školovanja ostali dulje nezaposleni, u školskom razdoblju bili manje zadovoljni životom, depresivniji, pod većim stresom te skloniji dosadi i osamljivanju.

Bihevioralni prediktori. Istraživanja su pokazala da i različiti aspekti ponašanja tijekom školovanja mogu biti indikativni za buduće zapošljavanje. Tako su naprimjer oni koji su po izlasku iz škole bili dulje nezaposleni pokazivali manji stupanj uključenosti u školske aktivnosti. Nadalje, zlouporaba narkotika u školskom razdoblju prediktivna je za buduću težu zapošljivost.

Teže zapošljive skupine

Bez obzira na stanje gospodarstva, na tržištu rada uvijek postoje skupine teže zapošljivih osoba koje su često povezane zajedničkim sociodemografskim karakteristikama. Ovisno o stanju gospodarstva u zemlji, odnosno stopi nezaposlenosti, broj i veličina tih skupina su različiti. U vrijeme masovne nezaposlenosti broj skupina je veći, a i same su skupine veće. Podjele su brojne, te podložne promjenama. Kerovec (2001) smatra kako se u nas i u svijetu u teže zapošljive osobe najčešće ubrajaju kategorije stanovništva koje su opisane u nastavku.

Dugotrajno nezaposlene osobe. Što je osoba duže nezaposlena, veća je vjerojatnost da će to i dalje biti. Poslodavci preferiraju osobe koje su nezaposlene kraće vrijeme (Kerovec, 2001). Tu se mogu spomenuti i osobe s nepovoljnom radnom prošlošću (jer najbolji je prediktor budućeg ponašanja prošlo ponašanje). To rezultira upadanjem u takozvanu zamku nezaposlenosti koja može uzrokovati dugotrajniju socijalnu isključenost (Kerovec, 2001). A i sama osoba vremenom razvija "nezaposlenički" stil života kojeg je sve teže prekinuti i ponovno započeti s radom.

Mlade osobe bez radnog iskustva. Bilo bi logično da koliko starih radnika oslobodi radno mjesto umirovljenjem, toliko mladih završi školovanje i spremno je zauzeti to mjesto. Ali nije tako, jer vrlo često kada stari radnik ode u mirovinu, ponekad i prijevremenu, radno mjesto ne čeka novog radnika već se zatvori. To je upravo ono što se kod nas počelo događati početkom devedesetih, kada su uslijedili masovni stečajevi i likvidacije poduzeća. Mladi su u nepovoljnoj situaciji na tržištu rada budući da često završavaju svoje obrazovanje bez dovoljno praktičnog iskustva, a i nedovoljna je povezanost školskog sustava i tržišta rada. Ali težoj zapošljivosti može pridonijeti i to što su mladi ljudi skloni odbiti posao koji ne udovoljava tijekom školovanja stvorenoj slici o onome što će kasnije raditi.

Starije osobe. Vjerojatno najteže zapošljive i najugroženije osobe na tržištu rada su starije osobe - muškarci stariji od 45 i žene starije od 40 godina. Kada starija osoba ostane bez posla, za sobom ima dugogodišnje radno iskustvo, a ispred sebe možda deset i više godina moguće radne aktivnosti, što nije malo. Zašto su onda ugroženi, i to sve više i više? Radno iskustvo je nekada bilo puno važnije, u vrijeme kada se za rad osposobljavalo sporo, a tehnologija se mijenjala još sporije. No danas na tržištu rada nisu najcjenjeniji iskusni, već oni koji brzo uče, i to zbog stalnog ubrzanog razvoja novih proizvodnih sredstava. A stariji radnici uče sporije, teže prihvaćaju novo, opterećeni su starim znanjima koja čak mogu negativno interferirati s traženim novim znanjima i vještinama. Zatim, skloniji su izostancima zbog bolesti, manje su mobilni - profesionalno i prostorno, to jest manje su spremni promijeniti svoj posao ili raditi daleko od mjesta stanovanja. To su neki od razloga zašto su upravo starije osobe manje konkurentne na tržištu rada.

Osobe niže obrazovne razine. Osobama koje ubrajamo u ovu skupinu izbor radnih mjesta na koja mogu konkurirati smanjen je samim tim što visokoobrazovane osobe mogu obavljati posao namijenjen niže obrazovanima, dok suprotno nije slučaj. Osim toga, daleko je važniji problem što se zbog osuvremenjavanja i informatizacije gospodarstva usluge koje mogu dati osobe niže obrazovne razine sve manje traže.

Nekvalificirani radnici. To je skupina osoba koje obavljaju slabije plaćene poslove niže statusne razine, a istodobno se njihov rad odvija u najlošijim okolinskim uvjetima. No, osim što je takvih radnih mjesta koja bi zahtijevala fizički rad sve manje, dogodi se da se ni slobodna radna mjesta ne uspijevaju popuniti. Tome je razlog što radnici nerado pristaju na teške radne uvjete, pogotovo ako su plaće preniske s obzirom na uloženi trud.

Osobe lošijeg socioekonomskog statusa. Osobe koje pripadaju ovoj skupini vjerojatno pripadaju još nekoj od teže zapošljivih skupina što je dovelo do lošeg socioekonomskog stanja uslijed nemogućnosti pronalaženja posla. Ali onoj nezaposlenoj osobi koja raspolaže određenim financijskim sredstvima, pa makar i pripadala nekoj od teže zapošljivih skupina, vjerojatnost zapošljavanja će biti veća jer će moći ulagati u svoje doškolovavanje ili prekvalifikaciju te tako postati kompetitivnija na tržištu rada.

Osobe s umanjenom radnom sposobnošću. Ako je osoba izgubila punu radnu sposobnost po završetku formalnog obrazovanja, moguće je da oštećenje onesposobi osobu u izvođenju jedine djelatnosti za koju je školovana. Ali osobe s posebnim potrebama, odnosno umanjenom radnom sposobnošću, teško dobivaju posao i onda kada oštećena funkcija ne šteti radu. Uzroci su mnogostruki. Ako je oštećenje nastupilo prije početka školovanja, velika je vjerojatnost da se osoba nađe i u skupini niže obrazovanih, čime već postaje teže zapošljiva. Nadalje, susreću se sa stereotipima i predrasudama koje vladaju u društvu prema osobama s posebnim potrebama što ih čini marginaliziranom skupinom i na području tržišta rada. U osnovi tog problema je strah i odbojnost uzrokovani nedovoljnom educiranošću o takvim osobama. Osim toga, same osobe s umanjenom radnom sposobnošću su obeshrabrene u traženju posla, a i broj mjesta na koja mogu konkurirati je izrazito smanjen u odnosu na zdravu populaciju.