2.3. Uzroci nezaposlenosti u tranzicijskim zemljama i u Hrvatskoj

Katarina Radman

Početkom devedesetih godina u zemljama Srednje i Istočne Europe došlo je do raspada socijalističkog i tranzicije na kapitalistički način gospodarskog privređivanja. Uz pozitivne promjene taj je prijelaz donio i negativne posljedice u društvu. Zasigurno najteža socijalna posljedica tranzicijske krize je masovna nezaposlenost. Ona se u vidu stagnacijske i nove strukturalne nezaposlenosti pojavila gotovo bez iznimke u svim tranzicijskim zemljama.

Do povećanja nezaposlenosti u usporedbi s predtranzicijskim razdobljem došlo je zato što su se bitno izmijenili neki elementi društveno-ekonomskog sustava koji su u socijalizmu bili drugačije uređeni. Tako su u socijalizmu poduzeća imala ulogu osiguranja od nezaposlenosti, pa su zapošljavala radnike i kad nisu imala dovoljno posla za sve zaposlene. Državna su poduzeća mogla zapošljavati višak radne snage zato što im je "meko" proračunsko ograničenje omogućavalo da zanemaruju troškove, uz prednost da će biti u mogućnosti ispuniti plan čak i ako nastanu teškoće u proizvodnom procesu. U takvim uvjetima u poduzećima su stvorene predimenzionirane administrativne službe, a vrijednost inovacija bila je neznatna zbog nedostatka konkurencije, nejasnih vlasničkih prava i mekog proračunskog ograničenja. Prijelazom iz sustava ograničenih resursa na sustav ograničene potražnje mnogi zaposleni u nabavnim odjelima i proizvodnji su postali suvišni, a stvorena potreba za specijalistima za marketing, knjigovođama, kontrolorima i osobljem u prodajnim odjelima nije mogla nadoknaditi otpuštene. Osim toga, raspadom SEV-a i slomom sovjetske privrede došlo je do gubitka tržišta za ostale zemlje članice, zbog čega je nakon 1989. godine smanjena njihova industrijska proizvodnja (Dujšin, 1999).

Do određenih posljedica nezaposlenosti došlo je i kroz institucionalne promjene (reforme pravnog sistema), privatizaciju i mjere makroekonomske stabilizacije. Sve su te promjene u mnogim zemljama doprinijele neravnoteži u raznim segmentima. Liberalizacija i privatizacija su vršene nedovoljno sustavno, bez jasne strategije i detaljnih priprema. Nije postignut odgovarajući napredak u razvoju institucija neophodnih za djelovanje efikasne tržišne privrede. Tako su se javili: problem korupcije, problemi u strukturi funkcioniranja poduzeća, problemi u financijskim, političkim i socijalnim institucijama, te loš pravni poredak koji je omogućio neefikasnu provedbu propisa i financijsku nedisciplinu. U mnogim tranzicijskim zemaljama porezni sustavi su slabo koncipirani, tržišta i financijski sustavi su relativno nerazvijeni, pravni okvir financijskog poslovanja je nedovoljno razvijen (važno za sektor bankarstva), a korupcija se vezuje uz slabosti u demokratskom i privrednom upravljanju. Sadašnja je praksa u nekim tranzicijskim zemljama da pomažu postojećim, a obeshrabruju nova poduzeća, što ne samo da usporava strukturne promjene, nego i potkopava državne financije nužne za podržavanje socijalnih programa.

Zbog svega toga opadanje zaposlenosti u državnom sektoru nije u dovoljnoj mjeri kompenzirano otvaranjem novih radnih mjesta u privatnom sektoru niti porastom samozapošljavanja, pa je u većini tranzicijskih zemalja došlo do znatnog porasta nezaposlenosti u usporedbi s predtranzicijskim razdobljem. Određenim razlikama koje u tom pogledu postoje među pojedinim tranzicijskim zemljama doprinijela su dva općenitija faktora: a) uspješnost i odlučnost u provođenju reformi i b) mjere politike zapošljavanja.

Uzroci nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj

Kao i u ostalim zemljama u socijalizmu, i u Hrvatskoj su nekadašnje administrativne službe bile predimenzionirane, vrijednost inovacija mala, a poduzeća su imala socijalne funkcije neuobičajene za poduzeća u tržišnim privredama (višak radnika se nije otpuštao, nego se povećavao broj prikriveno nezaposlenih to jest tehnološki višak). Iz tog su proizašli osnovni problemi vezani uz tranziciju koji su samo bili zaoštreni ratom u kojemu se raspala socijalistička Jugoslavija. 1990. godine u Hrvatskoj je započeo rat uslijed čega je došlo do prekida ekonomskih veza s ostalim jugoslavenskim republikama, krize u ostalim socijalističkim zemljama i financijskog kaosa u hrvatskoj privredi.

Tijekom 1991. godine u Hrvatskoj su društvena poduzeća nacionalizirana, a onda preko Hrvatskog fonda za privatizaciju prodavana. Tada su brojna poduzeća dospjela u ruke ljudi koji nisu znali, a niti imali namjeru održati proizvodnju, već su im kupljena poduzeća trebala poslužiti za špekulantsko kratkoročno bogaćenje. To je znatno doprinijelo smanjenju nekadašnje proizvodnje i otpuštenju otprilike 700 000 radnika. Iz procesa privatizacije proizašlo je to da su poduzeća dodatno iscrpljivana kako bi ih novi vlasnici otplaćivali, ili još češće, koristili za daljnje špekulativne transakcije (Dujšin, 1999.)

Uslijed rata poduzeća su financijski iscrpljena, novi ˝pseudo poduzetnici˝ su postali prezaduženi, a porezna je presija visoka. Uza sve to i pravosuđe je bilo neefikasno. Iz tih faktora proizašle su dvije opasne posljedice: bankarska kriza i opća nelikvidnost. Neplaćanje računa i međusobna dugovanja dostigla su dramatične razmjere, budući da se na dužničkoj listi našla polovica poduzeća koja su aktivno poslovala. Zbog stagnacije izvora i stalnog rasta uvoza naglo se povećao deficit robne razmjene. Vladina fiskalna politika nameće previsoka porezna opterećenja i donosi loše procjene mogućnosti ostvarenja proračuna.

Privatni sektor nije mogao nadoknaditi gubitak radnih mjesta u državnom sektoru: apsorbirao je svega šestinu radnika koji su izgubili posao. Dok je u drugim zemljama u tranziciji veći dio nezaposlenih apsorbiran kroz samozapošljavanje, u Hrvatskoj je zbog visoke cijene kapitala i cijene rada i poreznih opterećenja samozapošljavanje podbacilo. Struktura izdataka poduzetnika dokazuje da su fiskalna i financijska opterećenja takva da ne dopuštaju daljnje proširenje proizvodnje, a time i zapošljavanja, zbog visokih startnih troškova i troškova proizvodnje u obliku izdataka za materijal, robu i usluge. U strukturi izdataka poduzetnika na fiskalne troškove (PDV, porez na dobit, porezi i doprinosi na dohodak) i financijske troškove (povrat kredita i pozajmica, kamata) otpada visokih 15 %, dok primjerice na troškove nadnica otpada svega 5,2 % (Statistički ljetopis RH, 2000). Poduzetnicima je cilj osigurati kakav-takav reprodukcijski ciklus, bez pomisli o dodatnom povećanju proizvodnje i zapošljavanja.

Potrebno je osvrnuti se i na fenomen "zamke nezaposlenosti" (unemployment trap). Taj se pojam odnosi na korisnike socijalne pomoći zbog nezaposlenosti. Ako dobiju posao pomoć se ukida, što znači da je i pomoć od zapošljavanja mala ili nikakva, pogotovo ako se radi o slabo plaćenom poslu. Zato će korisnici pokušati zadržati pomoć, a eventualne dodatne prihode ostvariti radom ˝na crno˝ . Isto tako, postoji mnogo nezaposlenih koji ne primaju nikakvu pomoć, te zarađuju ˝na crno˝. Po procjeni I. Bićanića najmanje četvrtina BNP-a hrvatskog gospodarstva nastaje u neslužbenom gospodarstvu radom ˝na crno˝, dok je zaposlenost u neformalnom gospodarstvu u 1996. godine procijenjena na 15 % ukupne zaposlenosti. Neslužbeno gospodarstvo ima vrlo štetne posljedice za službeno gospodarstvo i ekonomsku politiku: nelojalna konkurencija poslodavaca koji ilegalno zapošljavaju radnike u poduzećima koja legalno posluju, izostaju porezni prihodi zbog čega se pojačava porezna presija na legalne poslodavce, manji su prihodi fondovima socijalnog i mirovinskog osiguranja i povećava se njihov već ogroman deficit.
U budućnosti će doći do povećanja broja socijalnih slučajeva, ljudi bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja.

Kao što je iz rečenog vidljivo, uzroci nezaposlenosti u zemljama u tranziciji, uključujući Hrvatsku, međusobno su povezani i mnogobrojni. Nezaposlenost se najviše povezuje s različitim privrednim uređenjem u odnosu na socijalizam, propalim poduzećima, promašenom privatizacijom i neučinkovitim privatnim sektorom te radom u sivoj ekonomiji. Osim toga, loša makroekonomska politika i odgađanje provođenja strukturalnih reformi u Hrvatskoj (Škare, 2001) smanjuju perspektivu promjene na bolje.