5.3. Kritike vladinog programa zapošljavanja

Ivana Rukavina

Nacionalni projekt poticanja zapošljavanja retorički je dobro osmišljen o čemu svjedoče naslovi pojedinih programa: "S faksa na posao", "Iz učionice u radionicu", "Iskustvom do profita", "Šanse i za nas" i "Posao za branitelje". Njihov je smisao vidljiv već iz samih naziva. Ovim popisom programa atraktivnih naziva obuhvaćene su sve kritične skupine. Prema Lasiću (2002), pojedini nagovještaji odgovora na pitanje kako će država program provesti u djelo izgledaju privlačno: za otvaranje 36 tisuća novih radnih mjesta iz proračuna će biti izdvojeno 1,2 milijarde kuna, usporedo će se ulagati i u obrazovanje, a subvencioniranje djeluje kao vrlo atraktivna mjera - primjerice, ako poduzetnik zaposli desetero mladih, zahvaljujući subvencijama države, plaćat će osobno samo četvoricu. Kako kaže Lasić (2002): "Sve to zvuči kao najljepša bajka, čak i kada uzmemo u obzir da Hrvatska izdvaja za poticanje zapošljavanja proporcionalno četiri puta manje od zemalja EU-e."

Ova pomalo ironična primjedba uvodi nas u kritičko preispitivanje Vladinog programa poticajnih mjera. Pokušat ćemo sistematizirati neke primjedbe i prijedloge koji se odnose na nedostatnost sredstava, neefikasnost subvencija, suženo kreditiranje samozapošljavanja, upitnu kvaliteta zapošljavanja, neuspjeh u rješavanju nezaposlenosti mladih i premalo smanjenje nezaposlenosti.

Nedovoljno sredstava

Za program zapošljavanja mladih, kao i za sve druge programe iz Vladine "lepeze", država planira tijekom nerednih pet godina uložiti više od 1,2 milijarde kuna. Za zapošljavanje mladih predviđen je trošak od 707,5 milijuna kuna, točnije - u prosjeku nešto manje od 19 000 kuna za jedno radno mjesto. Je li to dovoljno materijalnih sredstava za provedbu čitavog programa? Mnogi u to sumnjaju zbog toga što je čitav državni proračun doživio velike promjene te postoji opasnost da se Vlada u funkciji ostvarenja ciljeva okrene ka novim zaduženjima (Croatiabiz, 11.02.2002) .

Na zapošljavanje se trenutno izdvaja 0,36 % bruto domaćeg proizvoda (BDP), čime se Hrvatska, prema riječima premijera Račana (prema Knežević, 09.01.2002), približava "nekim drugim europskim zemljama". No, kada bi bilo moguće, dodaje Račan, država bi u svrhu smanjenja nezaposlenosti trebala utrošiti oko 1 % BDP-a. Ott i suradnici (2002) se s time samo djelomično slažu. Oni smatraju da bi ta sredstva svakako trebala biti veća; na osnovi dosadašnjih iskustava drugih zemalja u tranziciji, te zbog veličine problema nezaposlenosti u Hrvatskoj, potrebno je barem na neko vrijeme povećati sredstva koja se ulažu u zapošljavanje na 2 do 3 % BDP-a. Međutim, kako smo vidjeli, postoji opasnost od prezaduživanja.

Neefikasnost subvencija

Praksa je pokazala da subvencioniranje baš i nije efikasan način za rješavanje problema nezaposlenosti. Zbog čega je to tako?

Efekti koji umanjuju efikasnost subvencija. Prvi je efekt "mrtvog tereta", zatim efekt substitucije, te efekt razmještanja (prema Šošić, 2002). Efekt "mrtvog tereta" znači subvencioniranje zapošljavanja osobe koja bi bila zaposlena i bez subvencije. Drugi efekt je substitucija to jest zapošljavanje osobe koja se prema svojim karakteristikama ubraja u jednu od kritičnih skupina nezaposlenih i za čije zapošljavnje poslodavac dobiva subvenciju od države. Znači, poslodavac preferira zaposliti onu osobu koja je pokrivena subvencijom. To se smatra društveno korisnim jer potiče integraciju takvih osoba na tržište rada. Međutim, predstavlja trošak i smanjuje šanse za zapošljavanje osoba koje ne pripadaju niti jednoj od kritičnih kategorija nezaposlenih. Treće što se može dogoditi je razmještanje, što znači da novozaposlena osoba dolazi na mjesto otpuštene jer donosi subvenciju. Time se, međutim, broj nezaposlenih ne smanjuje (Šošić, 2002). Također, na taj način se može potaknuti poslodavca na otpuštanje onih radnika koji ne donose subvenciju, čime se otvara problem nezaposlenosti za skupinu koja nije obuhvaćena Vladinim programom, te najvjerojatnije ne dolazi do smanjenja broja nezaposlenih, a trošak države se povećava.

Ocjene učinkovitosti subvencioniranja u zemljama OECD-a govore o porastu zapošljavanja u rasponu od 5 do 35 % od broja subvencioniranih (Šošić, 2002). Šošić nadodaje da će u najboljem slučaju tek trećina subvencija doprinijeti rastu zaposlenosti, dok će ostatak primiti osobe koje bi se zaposlile i bez subvencija ili osobe koje će "uzeti" posao nekom drugom. Znači, tek 1/3 svih subvencioniranih stvarno pripadaju kritičnim skupinama nezaposlenih i za njihovo zapošljavanje je nužna pomoć Vlade. No, ostalih 2/3 subvencioniranih su oni koji se i sami mogu lako zaposliti, te oni koji će doći na radno mjesto otpuštene osobe. A taj otpušteni radnik je najvjerojatnije osoba koja ne ulazi u Vladin program zapošljavanja, to jest ne donosi poslodavcu subvenciju.

Šošić o programu "S faksa na posao" zaključuje sljedeće: prvo, Vlada će uložiti mnogo novca na poboljšanje položaja manjeg broja osoba koji na tržištu rada stoje relativno dobro, a barem djelomice zakinuti manje obrazovane. Subvencije će se, prema Šošiću, umjesto na stvaranje novih radnih mjesta, iskoristiti kako bi dodatno povećale već ionako iznadprosječne plaće novozaposlenih profesora i inženjera ili će povećati profit poduzetnika na taj način što im omogućuju veću proizvodnju i zaposlenost uz manje troška.

Nadalje, Šošić predlaže da je Vlada umjesto subvencioniranja mogla sniziti prihode od doprinosa ili poreza na dohodak. Time bi smanjila troškove rada i dala jednaku priliku za zapošljavanje svim sudionicima na tržištu rada. Predlaže usmjeravanje poreznih olakšica na skupine koje imaju najniže prihode.

Poduzetnici nemotivirani za zadržavanje radnika. Poslodavac se treba obvezati da u roku u kojem je sklopio ugovor o radu sa zaposlenikom neće smanjivati ukupan broj zaposlenika na neodređeno vrijeme to jest da neće davati otkaze. Međutim, nigdje ne piše da on to ne smije učiniti prije potpisivanja ugovora (efekt razmještanja). Poslodavci su samo tijekom ožujka, kad je mjera stupila na snagu, otpustili 16 000 radnika (Gatarić, 10.04.2002). Osim toga, poslodavac, korisnik mjera sufinanciranja, dužan je zaposlenika zadržati u radnom odnosu samo do kraja sufinanciranog razdoblja. Dakle, na određeni rok. Što će kasnije biti sa zaposlenikom, ostaje na milost ili nemilost poslodavca.

U programu se očituju i neke kontradikcije. Primjerice, kod programa sufinanciranja zapošljavanja na područjima posebne državne skrbi i područjima s potrebama za deficitarnim zanimanjima navedena je posebna pogodnost za poslodavca. Ako poslodavac nakon isteka sufinanciranja zaključi sa zaposlenikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, isplatit će mu se iznos od 1116 EUR, uz obvezu da osobu zadrži najmanje još 12 mjeseci u radnom odnosu (Vlada Republike Hrvatske, siječnja 2002). To znači da onaj prethodni ugovor na neodređeno ustvari vrijedi 12 mjeseci. Ugovor na neodređeno nakon tog razdoblja se pretvara u ugovor na određeno. Kako je to moguće? U programu postoji još takvih primjera.

Stoga bi poslodavac sa zaposlenikom trebao potpisati "pravi" ugovor na neodređeni period. Naravno, uz određene uvjete. Radnik bi sam trebao upoznati poslodavca, te vidjeti da li bi se u poduzeću uopće mogao snaći na dulji rok, da li bi u tom poduzeću mogao napredovati i slično. Također, poduzeće bi isto trebalo procijeniti radnika, njegove vještine, znanja, sposobnosti itd. Nakon toga potpisao bi se ugovor na neodređeno, ali taj ugovor bi se mogao poništiti ako radnik ne bi dobro obavljao posao za što bi postojala komisija neovisna o poduzeću.

Prof. Edmund S. Phelps s Columbia University, stručnjak u ovom području kandidiran za Nobelovu nagradu, u intervjuu koji prenosi časopis Banka (2002) predlaže ekonomsku politika koja naglašava vrijednost ljudskog potencijala. U takvom okruženju poduzetnici ne bi otpuštali radnike već bi ih zapošljavali. Održavali bi zaposlenost barem na istoj razini, ako je ne bi i povećali.

Nestimulativno za poduzetnike. Izgleda da sredstva koja je država predvidjela nisu dovoljno primamljiva poslodavcima. Poduzetnici su najmanje zainteresirani za zapošljavanje nezaposlenih s VSS-om za koje je država predvidjela utrošiti većinu od 180 milijuna kuna za subvencioniranje (Gatarić, 10.04.2002).

Ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavnje Sanja Crnković-Pozaić (prema Gatarić, 10.04.2002) izjavljuje da će HZZ nastaviti pratiti zainteresiranost poduzetnika za različite kritične skupine nezaposlenih te uvesti eventualne promjene programa. Dodaje da bi promjene mogle ići u smjeru starijih nezaposlenih jer je ove godine država namjeravala zaposliti njih samo 268. Dakle, predviđa se zaposlenje samo 265 žena starijih od 45, odnosno muškaraca starijih od 50 godina, a na burzi ih je sveukupno 75 000.

Glavni ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca Željko Ivančević (prema Gatarić, 10.04.2002) komentira kako ga uopće ne iznenađuje nezainteresiranost poduzetnika jer su samo oni poslodavci koji već imaju razrađene programe spremni zaposliti radnike, a oni bi ih zaposlili i bez državnog subvencioniranja. Dakle, javlja se efekt "mrtvog tereta" i to zbog nesuradnje s poslodavcima pri izradi programa. Ivančević nadalje zaključuje da se "u državi nije dogodilo ništa što bi poduzetnike animiralo da jače razmišljaju o novim investicijama".

Sufinanciranje se smanjuje i ukida. Svim ovim programima iz "lepeze" je zajedničko to da se svota određena za sufinanciranje smanjuje te naposlijetku ukida. Primjerice, za sufinanciranje zapošljavanja na tržištu rada (privatni sektor), poslodavcu se subvencionira 60 % bruto plaće zaposlenika za razdoblje od 12 mjeseci, a obveza tog poslodavca je zadržati osobu 24 mjeseca u radnom odnosu (Vlada Republike Hrvatske, siječanj 2002). Znači, barem 12 mjeseci ga je dužan isplaćivati sam. Ako je poslodavac zaposlio veći broj radnika uz pomoć programa subvencioniranja, a poduzeće mu ne ostvaruje dovoljan profit, može se dogoditi da ih nakon isteka 12 mjeseci nema čime isplatiti ili još gore, postoji rizik propadanja poduzeća. Vlada u programu ne navodi ograničenja broja radnika po poslodavcu.

Premali naglasak na obrazovanju i prekvalifikaciji. Najviše zahtjeva je upućeno upravo za program "Učenjem do posla" odnosno za sufinanciranje obrazovanja i prekvalifikacije - 7633 (HZZ, rujan 2002) od planiranih 11311 do kraja 2003. godine (Vlada RH, siječnja 2002i), što ne začuđuje budući da je naše tržište rada nefleksibilno što znači da postoje nepoklapanja između ponude i potražnje rada. Kao primjer mogu se navesti projekti cestogradnje i stanogradnje (prema Galić, 07.03.2002): Vlada procjenjuje da će se na javnim radovima naći mjesta za 35 do 40 tisuća radnika, ali potrebno je naglasiti da će najveći postotak radne snage biti uvezen iz inozemstva a razlog tome je taj što Hrvatska ima samo 13 tisuća nezaposlenih građevinaca, a polovica njih je starija od 40 godina.

Aktivne mjere suzbijanja nezaposlenosti poboljšavaju profesionalnu mobilnost i šansu za zapošljavanje (prema Ott i sur., 2002). Ott i suradnici dodaju da se također sprečava zaboravljanje već ranije stečenih znanja i sposobnosti, suzbija potencijalna nezaposlenost zaposlenih osoba, te usklađuje ponuda i potražnja poslova na tržištu . Dakle, ljudi se trebaju prekvalificirati u stručna zanimanja za koja se iskazuje potreba (prema Ivančević, 2001). Programi osposobljavanja zaposlenih i nezaposlenih dosad su se provodili vrlo slabo čemu je vjerojatno uzrok nedostatak financijskih sredstava. Ott i suradnici predlažu da se ulaganje kapitala države prije svega mora usredotočiti na mlade između 15 i 24 godina jer oni imaju najvišu stopu nezaposlenosti, a obećavaju najsigurniji povrat uloženog (Ott i sur., 2002).

Znači, država bi u svom programu trebala poticati ulaganja u nove tehnologije i obrazovanje radnika čija će stručnost biti usklađena s potrebama tržišta. Programi obrazovanja, prekvalifikacije i dokvalifikacije trebaju biti usmjereni prema zanimanjima i sposobnostima koja će se tražiti u budućnosti. Tako bi se osigurale veće šanse za učinkovitosti to jest povećala bi se vjerojatnost da će ulaganja biti korisna i da neće predstavljati takav bespotrebni trošak.

Suženo kreditiranje samozapošljavanja

Program kreditiranja samozapošljavanja je namijenjen samo nezaposlenim osobama VSS-e i poduzetnički orijentiranim studentima mlađim od 27 godina (Vlada Republike Hrvatske, siječanj 2002). Što je s ostalima?

Što je primjerice s poduzetnicima u sjeni, dakle s onima koji već jesu samozaposleni ali nisu kao takvi registrirani, nego su na popisu nezaposlenih (npr. vlasnici poljoprivrednih imanja). Za njih je postojao Program Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za poticanje samozapošljavanja koji je morao biti prekinut zbog nedostatka sredstava (Crnković-Pozaić, 2002): sastojao se u otkrivanju poduzetnika u sjeni, njihovom educiranju u vještinama poslovanja, konzultiranju kako bi definirali svoj program i uspjeli dobiti kredit, pomaganju kako bi opstali, s konačnim ciljem legalizacije njihovog poduzetništva, a ne penalizacije. Prema europskim spoznajama, to je samo jedan mali dio aktivnih mjera zapošljavanja, no iznimno bitan (Crnković-Pozaić, 2002). Važnost ovakvog programa nije samo u brisanju poduzetnika u sjeni s liste nezaposlenih, već i u otvaranju novih radnih mjesta za druge nezaposlene. Ako poduzetnik uspije, on će usporedo s razvojem posla povećavati produktivnost te zapošljavati nove radnike. Ideja ovog programa je mogla biti uključena i u Vladin program te tako postati korisna mjera u smanjenju broja nezaposlenih.

Upitna kvaliteta zapošljavanja

"Je li riječ o zapošljavanju koje potiče rast bruto domaćeg proizvoda?", upitao je za Vjesnik dr. Mladen Vedriš (M. M., 16.08.2002) i dodao: "Ako ste zaposlili ljude u sustavu iza kojega stoji tehnološki razvoj, onda je riječ o zapošljavanju koje može potaknuti rast BDP-a. No, ako je riječ o ljudima koji na moru naplaćuju parkiralište, onda ne možemo govoriti o tome... ako je riječ o zapošljavanju u programima koji potiču rast javne potrošnje, onda je to nekvalitetno zapošljavanje". Budući da je za rješavanje nezaposlenosti nužan gospodarski razvoj, Vedriš predlaže privlačenje ulagača - stranih ili domaćih. Smatra da su za konačno rješenje nezaposlenosti ključni investiranje i izvoz budući da se porast zapošljavanja ne može ostvariti samo unutar domaćeg tržišta. Za izvoz je važno povećanje proizvodnje kvalitetne i prepoznatljive robe, te pronalaženje vanjskih tržišta na koje će se ona slati. Za stvaranje kvalitetnih proizvoda nužno je ulaganje u tehnologiju, jer "u današnjim vremenima nakon samo nekoliko godina dolaze nova tehnološka rješenja", pridodaje Vedriš (Matica, 2001).

Znači, da bi se smanjila nezaposlenost mora rasti proizvodnja i izvoz. A za izvoz su potrebni kvalitetni proizvodi i nova tehnologija. Možemo zaključiti da jedino rast izvoza može osigurati smanjenje nezaposlenosti jer će potaknuti daljnju proizvodnju i stvoriti potrebu za novim radnim mjestima.

Problemi u rješavanju nezaposlenosti mladih

Program "S faksa na posao" po kojem do kraja 2003. godine treba biti zaposleno 18500 mladih ne funkcionira kako je zamišljeno. Do kraja rujna ove godine pristiglo je tek 2162 njihovih prijava (HZZ, rujan 2002). Poduzetnici izražavaju sumnju te procjenjuju da će većina mladih obuhvaćenih programom "S faksa na posao" biti zaposlena u informatičkoj djelatnosti. "A oni se i bez Vladina programa relativno lako zapošljavaju, ne samo u Hrvatskoj, nego i svugdje u svijetu" (Lasić, 2002). I Crnković-Pozaić (2002) drži da se mladi "i inače zapošljavaju brže od drugih", te stoga najavljuje moguće preusmjeravanje programa s naglaskom na zapošljavanje starijih.

"Neodgovoran i nesavjestan pristup rješavanju problema mladih, iz neznanja, nesposobnosti i nemogućnosti, jedan je od temeljnih činitelja nesigurnosti, siromaštva, općeg nazadovanja i negativnog demografskog trenda" izjavila je za Vjesnik tajnica Nacionalnog saveza mladih Hrvatske Irena Ćurin (Horvat, 2002 -- jel ovo Vjesnik 19.09.2002 ili 09.09.2002.?). Ona dodaje kako je nužno osnivanje mladeške udruge koja bi kao ravnopravan Vladin partner sudjelovala u donošenju i provođenju mjera usmjerenih na populaciju mladih.

"Nije točno da imamo fantastično obrazovanu radnu snagu - ljudi koji 10 godina ne rade nemaju više znanja koja su imali... U tome je kvaka, tko pet godina nakon diplome nije radio, taj nema diplomu", izjavio je u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji (23.04.2002) poznati ekonomist Guste Santini. Mlade treba "koristiti čim izađu iz škole i fakulteta".

Sudeći po broju pristiglih zahtjeva za program "S faksa na posao", vladin program dosada u tome nije uspio. Stoga se treba osvrnuti i na druge mogućnosti. Nacionalni savez mladih Hrvatske je izradio projekt za rješavanje nezaposlenosti mladih koji je u svijetu prihvaćen s velikim oduševljenjem (Horvat, 9.9.2002). Sada ga mladi nude Hrvatskoj. Radi se o civilnoj instituciji za međunarodnu suradnju koja bi predstavljala globalni financijski servis mladih svijeta. Točnije, radi se o osnivanju mreže svjetskih banaka mladih po nacionalnom i regionalnom principu koja bi državni i privatni kapital, novac Svjetske banke, MMF-a, poslovnih banaka, međunarodnih organizacija i fondacija usmjerila u konkretne projekte zapošljavanja mladih. Taj servis bi bio "ključan u zapošljavanju 200 tisuća nezaposlenih mladih u Hrvatskoj" (Hina, 25.3.2002). Prvi summit Svjetske banke mladih na temu zapošljavanja održati će se početkom 2003. godine u "Lisinskom" (Horvat, 9.9.2002). Tada ćemo saznati datum usvajanja odluke o osnivanju regionalne europske i azijske banke mladih.

Premalo smanjenje nezaposlenosti

Jedan od razloga za premalo smanjenje broja nezaposlenih su već navedeni učinci sufinanciranja. Tome može doprinijeti i to što se osobe koje su dosad bile izvan tržišta rada, nakon što su čule za programe zapošljavanja, odlučuju prijaviti na Zavod.

Treba uzeti u obzir da postoji prirodna stopa nezaposlenosti. To je najviša održiva razina zaposlenosti i u skladu je s potencijalnom proizvodnjom zemlje (Škare, 2002). Tako se zaposlenjima u javnom sektoru nezaposlenost smanjuje samo na kraći rok (npr. program "dvojčeki"): ako javni sektor zaposli nezaposlenu osobu, prvog dana broj nezaposlenih se smanjio za jedan, no tada se nezaposlenost ponovno stvara što je povezano s navedenom prirodnom stopom nezaposlenosti (Phelps, 2002). To možemo povezati s problemom upitne kvalitete zapošljavanja: nije kvalitetno ono zapošljavanje koje ne pridonosi rastu bruto domaćeg proizvoda, a to se odnosi na otvaranje radnih mjesta u javnom sektoru (zdravstvo, socijalna skrb...) koja plaćamo mi sami putem poreza i sl. Ukratko, u Hrvatskoj (a i u bilo kojoj zemlji) ne može doći do smanjenja nezaposlenosti koje nije odraz povećanja proizvodnje.

Proceduralni prigovori programu

Čitav program poticanja zapošljavanja Vlada je radila u tajnosti, bez sudjelovanja uglednih vanjskih suradnika - sindikalnih predstavnika i poslodavaca. Oni se pitaju "kako je bilo moguće izraditi dobar program zapošljavanja bez konzultiranja najvećih hrvatskih poslodavaca i sindikalnih predstavnika": problem nezaposlenosti ne može se riješiti bez "ispitivanja tržišta rada, bez istraživanja zahtjeva poslodavaca i razgovora s predstavnicima radnika" (Lasić, 2002). Negodovanje su izrazili i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Željko Ivančević i analitičar Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević, kao i predstavnici velikih proizvođača u Hrvatskoj - Ericsson-Tesle i Elektroluxa. Lovrinčević je rekao da "radna mjesta ne može kreirati Vlada, već prije svega privatni poduzetnici" (Lasić, 2002).

Poslodavci insistiraju prije svega na stvaranju preduvjeta za gospodarski oporavak. "Treba promijeniti porezne propise, izraditi koncept gospodarskog razvoja za svaku djelatnost, prilagoditi sustav obrazovanja potrebama gospodarstva, napraviti programe prekvalifikacije, dokvalifikacije i stručnog usavršavanja nezaposlenih, djelotvorno suzbiti rad na crno te porezno rasteretiti troškove rada uz utvrđivanje najniže cijene rada", kazao je Vitomir Begović na sjednici GSV-a (Vijesti HRT-a, 14.04.2001). Stoga bi zadatak Vlade bio usmjeravanje na restrukturiranje gospodarstva to jest na stvaranje fleksibilnijeg tržišta što će onda uroditi otvaranjem novih radnih mjesta.

Vlada ne samo što nije bila u dogovoru s vanjskim suradnicima (poslodavcima, sindikatom), nego nisu usklađene niti mjere pojedinih ministarstava. Buduće programe zapošljavanja će koordinirati Povjerenstvo za praćenje politike zapošljavanja čime će se osigurati da se oni ne preklapaju te da se sredstva ne troše bespotrebno (Galić, 07.03.2002).

Zaključak

Nacionalnom programu poticanja zapošljavanja upućen je niz kritičkih primjedbi koje se odnose na neefikasnost subvencija, suženo kreditiranje samozapošljavanja, upitnu kvalitetu zapošljavanja koja se ne temelji na tehnološkom razvoju, propuste u rješavanju nezaposlenosti mladih i premalen opseg smanjenja nezaposlenosti. Međutim, zasada je jedino siguran kriterij po kojem će se procijeniti uspjeh ili neuspjeh mjera, a to je zapošljavanje oko 36 772 radnika do kraja 2003. godine (Vlada Republike Hrvatske, siječanj 2002).

Kritike upućuju na to da bi se u suzbijanju nezaposlenosti u Hrvatskoj trebalo usmjeriti na obrazovne mjere - prekvalifikaciju, dokvalifikaciju i stručno usavršavanje čime bi se pospješila mogućnost zapošljavanja i uskladila ponuda i potražnja poslova. No od presudne je važnosti pokretanje investiranja i izvoza jer se rast proizvodnje i porast zapošljavanja ne može ostvariti samo u okviru domaćeg tržišta.