1.2. Metodologija praćenja nezaposlenosti u Hrvatskoj i u svijetu

Jasmina Tomašić

Povijest praćenja nezaposlenosti

U Hrvatskoj je niz godina praćenje tržišta rada dobro organizirano. Hrvatski zavod za zapošljavanje raspolaže statističkim podacima o nezaposlenosti i zapošljavanju od 1952. godine. Nakon 1990. godine zadržani su dotad korišteni načini bilježenja stanja na tržištu rada. Podaci su se prikupljali u skladu sa Zakonom o evidencijama u oblasti rada (Službeni list SFRJ, br.2 od 7. siječnja 1977. godine). Na temelju tog zakona Zavod za zapošljavanje je vodio "Evidenciju o osobama koje traže zaposlenje" i "Evidenciju o potrebi za radnicima" (prema Mrnjavac, 1996).

Iako su podaci dobiveni na temelju službenih registara davali kvalitetne i precizne podatke, uz njih je vezano više problema (Mrnjavac, 1996). (1) Zavod za zapošljavanje u prvom redu pruža pomoć i različite vrste socijalnih programa nezaposlenim osobama (novčana pomoć, zdravstvena zaštita) te se u registar Zavoda mogu javiti i osobe koje su ustvari zaposlene, ali nisu registrirane kao takve, kako bi iskoristile različite beneficije koje Zavod nudi. (2) Ne postoji zakonska obveza prijavljivanja na Zavod pa veliki broj stvarno nezaposlenih osoba nije nigdje evidentiran, uglavnom zato što ne vjeruju da im Zavod može pomoći u traženju posla. Taj problem se očituje u značajnoj razlici između broja zaposlenih na temelju registra koji kao kriterij za uključenje koristi podatak o službeno zasnovanom radnom odnosu i broja zaposlenih na temelju popisa stanovništva. (3) Nije moguća adekvatna usporedba hrvatskih podataka s međunarodnim standardima.

Zbog navedenih problema u Hrvatskoj je 1995. godine provedeno pilot-ispitivanje nezaposlenosti upotrebom ankete radne snage (prema Mrnjavac, 1996). Cilj je bio utvrditi: (1) koliki je broj stvarno nezaposlenih osoba koje nisu prijavljene Zavodu; (2) kakav je stvarni radni status osoba prijavljenih Zavodu; (3) koliko je preklapanje podataka dobiveno pomoću ankete radne snage i službenog registra Zavoda.

Rezultati su pokazali da je samo 38 posto registriranih nezaposlenih i stvarno bilo nezaposleno. Čak 36 posto registriranih nezaposlenih radilo je tijekom referentnog tjedna što ih prema kriterijima ankete radne snage svrstava u kategoriju zaposlenih. Ostali registrirani nezaposleni pripadali su u kategoriju 'izvan radne snage'. Čak 26 posto stvarno nezaposlenih nije bilo prijavljeno Zavodu. Iz toga proizlazi da je preklapanje tih dviju statističkih koncepcija 74 posto od nezaposlenih po međunarodnim standardima i samo 38 posto od registriranih ispitanika (prema Mrnjavac, 1996). Ti podaci su jasnije prikazani na slici 2.1. Na temelju dobivenih podataka izračunate su stope nezaposlenosti na temelju ankete radne snage i na temelju registra te je dobivena značajna razlika (6 % nasuprot 11 %; prema Mrnjavac, 1996).

Slika 2.1: Preklapanje statističkih koncepcija (preneseno iz Mrnjavac, 1996)

Novije praćenje nezaposlenosti

U studenom 1996. godine u Hrvatskoj je po prvi puta službeno počela evidencija nezaposlenih pomoću ankete radne snage po uzoru na anketu radne snage statističkog ureda europske zajednice (Eurostat). Anketa predstavlja najvažniji izvor međunarodno usporedivih podataka na području statistike rada i omogućava usporedbe Hrvatske s brojnim drugim zemljama.

Anketom su obuhvaćena privatna kućanstva u cijeloj Hrvatskoj, a u svakom polugodištu uzorak uključuje prosječno 8500 stambenih jedinica. U odabranim stambenim jedinicama sudjelovanje u anketi prihvati prosječno oko 7000 kućanstava.

Uz anketu je zadržana i evidencija na temelju administrativnih izvora pri čemu se nezaposlenom osobom u smislu Zakona o zapošljavanju (Narodne novine, br. 59/96) smatra osoba sposobna za rad u dobi od 15 do 65 godina koja je evidentirana u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kao tražitelj zaposlenja, redovito se prijavljuje, a nije u radnom odnosu, nije vlasnik ili većinski suvlasnik više od 51 % udjela u trgovačkom društvu ili u drugoj pravnoj osobi, ne obavlja samostalno profesionalnu i gospodarsku djelatnost, nije većinski vlasnik ili suvlasnik više od 51 % udjela u poljoprivrednom gospodarstvu, te nije redoviti učenik, student ili umirovljenik (DZS, 2001).

Prema kriterijama ankete o radnoj snazi, osoba je nezaposlena ako zadovoljava sljedeća tri kriterija: (1) u referentnom tjednu nije obavljala nikakav posao za novac ili plaću u naturi; (2) u posljednja 4 tjedna prije anketiranja aktivno je tražila posao; (3) ponuđeni posao mogla bi početi obavljati u iduća 2 tjedna. U nezaposlene ubrajamo i one osobe koje su našle posao i u skoroj će budućnosti nastupiti na posao.

Kriteriji nezaposlenosti prema anketi radne snage stroži su od kriterija Zavoda jer osobe koje su prijavljene Zavodu mogu biti zaposlene prema kriterijima ankete. Formalni status osobe (student, umirovljenik, nezaposlen) nema nikakav utjecaj na stvarni status osobe koja bi se svojom aktivnošću mogla svrstati u kategoriju zaposlenih. Također, prijava nezaposlenoga službi za zapošljavanje nije dovoljna za svrstavanje u kategoriju nezaposlenih, budući da je osoba bez posla dužna tražiti posao i prihvatiti ponuđeni posao.

Razlika između dvije stope nezaposlenosti pronađena u pilot-ispitivanju 1995. godine dobivena je i 1996. godine, a taj je trend nastavljen sve do danas. Po administrativnim pokazateljima u prvom polugodištu 2001. godine broj nezaposlenih iznosio je 380 195 (22,2 %), a prema anketi radne snage 263 740 (15,3 %). Znači, prema anketi ima 117 056 osoba manje nego prema administrativnim podacima. Do toga je došlo zato što 43,6 % prijavljenih nezaposlenih nije zadovoljavalo kriterije nezaposlenosti po anketi radne snage jer su bili neaktivni, nisu tražili posao, ne bi prihvatili ponuđeni posao ili su se izjasnili da rade. Slika 2.2. prikazuje usporedbu strukture aktivnog stanovništva (zaposleni/nezaposleni) prema administrativnim izvorima i prema anketi o radnoj snazi 2000. i 2001. godine.

Slika 2.2: Usporedba strukture aktivnog stanovništva prema administrativnim izvorima i prema anketi o radnoj snazi (Izvor: HZZ, 2002j)

Hrvatska u odnosu na tranzicijske zemlje

U odnosu na ostale tranzicijske zemlje, od kojih neke prije promjena nisu ni priznavale postojanje nazaposlenosti, Hrvatska je imala relativno dobar sustav evidentiranja i pomaganja nezaposlenima pa se stari sustav praćenja nezaposlenosti održao sve do 1996. godine. Na preporuku ILO-a i Eurostata, zemlje u tranziciji su vrlo brzo pristupile organiziranju periodičkih anketiranja radne snage (Mađarska, Poljska, Rusija 1992.g.; Češka, Slovačka, Rumunjska 1993.g.) kako bi se što adekvatnije približile međunarodnim standardima (prema Mrnjavac, 1996).

Praćenje radne snage u Bugarskoj, koje se zasnivalo na praćenju zaposlenosti na temelju popisa radnika u poduzećima, nadopunjeno je praćenjem nezaposlenosti na temelju registara nezaposlenih i anketa domaćinstava. U Poljskoj se radna snaga nekada pratila na temelju popisa stanovništva i popisa radnika u poduzećima. Po novom sustavu na temelju ankete uzorka prate se tromjesečno radni resursi a nezaposlenost se prati pomoću zavoda. Zaposlenost se i dalje prati pomoću popisa poduzeća. I Češka i Slovačka su starim sustavom mjerili samo radnu snagu i zaposlenost putem popisa radnika u poduzećima. To su zamijenili praćenjem nezaposlenosti uz pomoć ankete radne snage i registra nezaposlenih. Kao što je vidljivo iz navedenih primjera, praćenje zaposlenosti isključivo na temelju popisa radnika u poduzećima (zbog raspada velikih poduzeća, otpuštanja radnika, pojave manjih poduzeća) zamijenjeno je praćenjem stanja pomoću registra nezaposlenih i anketama radne snage ali je zadržan i popis radnika u poduzećima kao jedan od relevantnih podataka.

Hrvatska u odnosu na razvijene zemlje

Na temelju podataka središnjih statističkih institucija 180 zemalja, ILO radi međunarodni godišnji pregled statistike tržišta rada. Preporuka je da podaci budu što bliži međunarodnim standardima, ali ako nisu, uz svaki se podatak daje napomena o izvoru. Većina zemalja veću pažnju pridaje podacima dobivenim korištenjem ankete radne snage (Australija, Italija, Japan, Kanada, Portugal, SAD, Velika Britanija), no veliki broj zemalja istovremeno koristi i podatke na temelju registara (Austrija, Belgija, Irska, Danska, Finska, Grčka, Nizozemska, Njemačka, Španjolska, Turska). Neke zemlje koriste samo podatke registara (Island, Luxsemburg, Švicarska). Francuska uz podatke registra koristi i procjene, dok Velika Britanija koristi i evidenciju naknade za nezaposlene.

Razlog velikih razlika u broju i strukturi nezaposlenih osoba u različitim zemljama najvećim dijelom leži u propisima i zakonima koji reguliraju beneficije i zakonske odredbe o prijavljivanju. Iako je osnovni kriterij traženja zaposlenja u svim zemljama prijava na zavod, ostali kriteriji se razlikuju od zemlje do zemlje (Mrnjavac, 1996). U većini zemalja osobe koje traže skraćeno radno vrijeme svrstavaju se u kategoriju nezaposlenih (Njemačka, Belgija, Italija), a Hrvatska se ubraja u rijetke zemlje (s Francuskom i Irskom) u kojima to nije tako. Različito su definirani minimumi radnih sati u tjednu. Neke zemlje (Italija, Belgija, Velika Britanija) nemaju definiran minimum radnih sati tjedno, dok se u ostalim zemljama ono proteže od 15 sati (Danska), preko 19 sati (Njemačka), 20 sati (Nizozemska, Luksemburg, Španjolska) pa sve do 30 sati (Francuska). Kategorija koja se također značajno razlikuje među zemljama je trajanje traženja posla. Njemačka, Francuska, Španjolska i Hrvatska privremeno traženje aktivnosti ne definiraju kao nezaposlenost. Minimalna dob za mogućnost ulaženja u kategoriju zaposlenih ujednačena je u svim zemljama (15-18 godina), a maksimalna je najčešće 60-65 godina (u Velikoj Britaniji 65-70 godina) dok u Francuskoj, Italiji, Grčkoj i Portugalu nije određena. Sve zemlje dozvoljavaju upis u registar neovisno o tome je li osoba sama skrivila gubitak prethodnog zaposlenja. Ako nezaposlena osoba odbije ponuđeno zaposlenje, većina zemalja zadržava nezaposlenog u registru.