3.2. Prikaz istraživanja i teorijskih tumačenja psiholoških posljedica nezaposlenosti

Jelena Jelušić

U posljednjih dvadesetak godina objavljena su brojna istraživanja o posljedicama nezaposlenosti na psihološki razvoj i poremećaje u ponašanju. Međutim, tek su nedavne studije pružile informacije koje nam omogućuju nešto točnije tvrdnje o relativnoj važnosti različitih ekonomskih i psiholoških varijabli u predviđanju i razumijevanju posljedica nezaposlenosti. O'Brien (1986) u svojoj knjizi navodi tri tipa studija. Prve naziva agregiranim studijama. One ispituju ulogu ekonomskih faktora u određivanju fizičkog i psihološkog zdravlja ispitujući vezu između varijacija u zdravlju zajednice i varijacija stope nezaposlenosti. Nazivaju se agregirane studije zato što ne ispituju promjene kod pojedinaca u vremenu, već promjene u varijablama koje opisuju stanje velikih grupa ili zajednica. Druga vrsta studija pokušava objasniti mehanizme po kojima velika stopa nezaposlenosti dovodi do poremećaja u ponašanju. U njima se pretpostavlja da stopa nezaposlenosti, kao ekonomska mjera, dovodi do većeg životnog stresa koji zatim stvara promjene u ponašanju zahvaćene populacije. Te studije spadaju u takozvanu tradiciju stresnih životnih događaja. One postuliraju mehanizam koji objašnjava efekte ekonomskih promjena na individualno ponašanje, ali se, kao i agregirane studije, temelje na mjerama koje reflektiraju stupanj ekonomske promjene i simptoma u ponašanju zajednice. Kao i agregirane studije, tako ni ove ne mogu pokazati da su ti mehanizmi stvarno primjenjivi i na individualnoj razini. Sistematsko povećanje nezaposlenosti može dovesti do povećanja životnog stresa i pojačanja simptoma kao što su depresija ili fizičke bolesti, ali to ne znači nužno da pojedinac koji je izgubio posao stvarno doživljava životni stres i bolest. Da bi se pokazao takav proces na individualnoj razini, potrebni su drugačiji nacrti istraživanja. Njih koriste studije koje O'Brien naziva studijama "individualne razine". Ovoj kategoriji pripada većina nedavnih studija psiholoških učinaka nezaposlenosti. Posebno ćemo prikazati glavne probleme, korištenu metodologiju i rezultate svake od navedenih tipova istraživanja psiholoških posljedica nezaposlenosti.

Agregirane studije: stupanj nezaposlenosti i incidencija poremećaja u populaciji

Stupanj nezaposlenosti povezan je i s akutnim i s kroničnim stresnim reakcijama. Akutne stresne reakcije (incidencija mentalnih bolesti, ubojstva, samoubojstva i broj ljudi u zatvorima) javljaju se u roku od dvije godine od promjene u stopi nezaposlenosti, dok se kronične stresne reakcije (kardiovaskularne bolesti, ciroza, opća smrtnost) javljaju oko tri godine nakon promjene u stopi nezaposlenosti. Brennerovi rezultati pokazuju da se te reakcije javljaju i kod povećanja i kod smanjenja stope zaposlenosti, ali snaga veze je puno jača kod smanjene stope zaposlenosti. Koliko je jaka ova povezanost? Na to se može odgovoriti pomoću tablica koje se temelje na Brennerovim rezultatima (O'Brien, 1986). Prema tim tablicama, povećanje stope nezaposlenosti, od recimo 5 % u jednoj godini, rezultirat će u sljedećih pet godina sa 9,5 % povećanom stopom smrtnosti, 20,5 % povećanom stopom samoubojstva i 20 % povećanim brojem osoba u mentalnim bolnicama i zatvorima. Koji god da je proces odgovoran za ove socijalne traume, nezaposlenost i prateći ekonomski gubici očito se ne mogu ignorirati kao determinante fizičkih i mentalnih bolesti.

Studije proizašle iz tradicije istraživanja stresnih životnih događaja

Prije nego što je moguće objasniti agregiranu vezu između stope zaposlenosti i bolesti na individualnoj razini, nužno je pokazati da promjene u stopi zaposlenosti stvarno dovode do promjena u individualnim stresorima. To je rijetko ispitivano, iako ima snažnih dokaza koji pokazuju da različiti životni stresovi dovode do bolesti.

Jedna nedavna studija ispitivala je povezanost općih ekonomskih promjena i promjena u individualnim, financijskim i radnim stresorma. Catalano i Dooley (1983, prema O'Brien, 1986) anketirali su kućanstva u Los Angelesu svaka tri mjeseca između 1978. i 1980. godine. Obišli su 500 kućanstava svake četvrti i pitali ispitanike da navedu događaje koji su im se dogodili proteklih mjeseci. Lista događaja uključivala je nepoželjne događaje na poslu ili u financijama (npr. smanjenje plaće, gubitak posla), poželjne događaje na poslu ili u financijama (npr. povećanje plaće, promaknuće), i poželjne, nepoželjne ili indiferentne "druge" događaje (npr. uhićenje, brak, smrt u obitelji). Otkrili su da je vjerojatnost bolesti ili povrede povezana s nepoželjnim događajima na poslu i nepoželjnim financijskim događajima, no takav nalaz vrijedi samo za srednju klasu. Opisana studija je zanimljiva iz više razloga. Prvo, dala je djelimičan dokaz čestoj pretpostavci da ekonomski gubici predstavljaju nepoželjne poslovne ili financijske događaje kod pojedinaca. Drugo, ukazuje da su nepoželjni poslovni ili financijski događaji snažnije povezani s bolešću nego drugi poželjni ili nepoželjni događaji. Treće, nađeno je da su mladi podložniji bolestima ili povredama. I posljednje, ukazuje da socioekonomska klasa moderira vezu između financijskog gubitka i bolesti.

Studije individualnog stupnja nezaposlenosti i egzistencijalne nesigurnosti

Kako je nezaposlenost nedavno postala vidljiv socijalni problem, pojavile su se brojne studije individualnih reakcija na nezaposlenost. Njih je opravdano podijeliti na one koje se bave odraslima i one koje se bave mladima, te s obzirom na to koriste li tranverzalni ili longitudinalni nacrt.

Postoje barem dva razloga za odvojeno promatranje adolescenata i osoba zrele odrasle dobi. Posljednji imaju više financijske odgovornosti i vjerojatnije je da su oženjeni, pa imaju troškove vezane uz odruavanje obitelji i doma. Za njih je ekonomski udarac nezaposlenosti stoga vjerojatno veći. Mladi imaju manje financijskih briga jer žive kod svojih roditelja ili od njih primaju financijsku potporu. Osim toga, te dvije grupe se značajno razlikuju u svom prijašnjem radnom iskustvu. Mladi su relativno novi u zaposlenju i njihove su reakcije na rad i nezaposlenost više pod utjecajem njihovog nedavnog obrazovnog iskustva, dok su odgovori odraslih zrele dobi više pod utjecajem njihovih prošlih radnih iskustava.

Transverzalne studije uspoređuju zaposlene i nezaposlene na različitim mjerama osobina ličnosti, zdravlja, slobodnih aktivnosti, raspoloženja i psihijatrijske vulnerabilnosti. Te studije nisu pogodne za mjerenje posljedica nezaposlenosti već više za utvrđivanje glavnih razlika između zaposlenih i nezaposlenih ispitanika. Rezultati su vredniji ako je prikupljen veći broj prediktora, te se može mjeriti njihov relativni doprinos u objašnjenju psiholoških posljedica nezaposlenosti. Najsnažniji prediktori trebali bi biti uključeni u longitudinalne studije koje mogu dati više podataka o uzročno-posljedičnim vezama među ispitivanim varijablama. Navest ćemo glavne zaključke transverzalnih studija nezaposlenih osoba odrasle dobi: (1) Zaposleni i nezaposleni se ne razlikuju u stupnju stresa i anksioznosti (O'Brien i Kabanoff, 1979; Warr, 1978). (2) Nezadovoljstvo se javlja neposredno s početkom razdoblja nezaposlenosti (Hartley, 1980; Swinburne, 1981; Warr, 1978). (3) Stres i deterioracija zdravlja povezani su s trajanjem nezaposlenosti (O'Brien i Kabanoff, 1979; Hepworth, 1980; Warr i Jackson, 1984). (4) Stupanj depresivnosti povezan s nezaposlenošću najveći je za one kojima je posao jako važan (Swinburne, 1981; Warr, 1978). (5) Nezaposleni muškarci koji žive u područjima visoke nezaposlenosti su imali bolje mentalno zdravlje nego nezaposleni iz područja niske nezaposlenosti (Trew i Kilpatrick, 1983, prema O'Brien, 1986). (6) Depresivnost kod nezaposlenih je bila značajno povezana s financijskim gubitkom (Oliver i Pomiter, 1981, prema O'Brien, 1986). (7) Mnogi su izvijestili poteškoće u organiziranju vremena, ali su strukturirali vrijeme obavljajući aktivnosti u domaćinstvu i aktivnosti slobodnog vremena (O'Brien i Kabanoff, 1979; Swinburne, 1981; Trew i Kilpatrick, 1983, prema O'Brien, 1986). (8) Nezaposleni su bili više eksternalnog lokusa kontrole nego zaposleni (O'Brien i Kabanoff, 1979). Nezadovoljstvo zbog nezaposlenosti može dovesti do reaktivne depresije (različite od stabilne depresije), niskog samopoštovanja i većeg vjerovanja u eksternalnu kontrolu. Psihološko zdravlje se narušava ako su vjerovanja u eksternalnu kontrolu ekstremna.

Nalazi transverzalnih studija obično određuju odabir varijabli longitudinalnih studija na odraslim nezaposlenima. Navest ćemo glavne zaključke: (1) Većina ljudi koja je ostala bez posla iskazuje nezadovoljstvo zbog nezaposlenosti i iskustvo depresivnosti. Ipak, neki ljudi vide gubitak posla u pozitivnim terminima kao priliku za razvoj interesa i pronalazak boljeg posla. (2) Stupanj iskazanog nezadovoljstva sobom ili životom varira proporcionalno financijskoj deprivaciji i socijalnoj potpori. Oni s boljim financijskim izvorima, socijalnom potporom i obrazovanjem su najmanje nezadovoljni svojim stanjem. (3) Prilagodbe se javljaju u financijama i području aktivnosti. Nezaposleni traže alternativne ekonomske izvore i smanjuju troškove. Također traže aktivnosti u kojima mogu koristiti svoje vještine i izraziti svoje interese.

Zbog toga što su financijske odgovornosti mladih manje nego one kod većine odraslih, očekuje se da će posljedice nezaposlenosti kod adolescenata biti manje pod utjecajem ekonomskog gubitka. Drugi razlog za očekivanje da će mladi nezaposleni odgovarati na nezaposlenost, ovisno o značenju koje oni atribuiraju gubitku posla, njihov je nedavni završetak školovanja. Jedna od glavnih funkcija školovanja je pripremiti učenike/studente na zaposlenje. Za vrijeme školovanja studenti stječu znanja i vještine za koje očekuju da će im koristiti na poslu. Očekuju da će im posao pružiti i socijalni prestiž, nezavisnost i most ka zrelosti. Stupanj u kojem nezaposlenost doživljavaju kao negativno iskustvo određen je obrazovanjem, radnim vrijednostima i snagom njihove želje da zadrže radne uloge.

Transverzalne studije nisu direktno ispitivale navedene hipoteze, ali su se uglavnom usredotočile na depresivnost, depresiju, samopoštovanje i stupanj u kojem atribucije uzroka nezaposlenosti utječu na ta stanja. Nisu bile toliko usmjerene na relativne posljedice zaposlenosti i nezaposlenosti već na prediktore reakcija među nezaposlenima.

Feather i Davenport (1981, prema O'Brien, 1986) i Feather i Barber (1983) su proveli dvije male studije kauzalne atribucije. U prvoj studiji (N=210) nađeno je da su oni koji su bili motiviraniji da nađu posao bili depresivniji od onih manje motiviranih. Drugi glavni nalaz bio je da su depresivniji ispitanici za svoju nezaposlenost više okrivljavali vanjske faktore (recesiju, smanjenu stopu zaposlenosti) nego sebe. Zanimljivo je da je gotovo polovica ispitanika na mjerama depresivnosti pokazala zadovoljstvo ili su rezultati bili neutralni. Druga studija Feathera i Barbera (1983) uključila je i skale samopoštovanja i depresije. Kao u prvoj studiji, stupanj depresivnosti bio je veći za one koji su nezaposlenost atribuirali eksternalnim uzrocima. Ipak, depresija je bila povezana s trajanjem nezaposlenosti, internalnim kauzalnim atribucijama, percipiranom kontrolabilnosti nezaposlenosti, važnosti zaposlenja i samopoštovanjem. Plauzibilna interpretacija tih rezultata je da ljudi koji imaju depresivne simptome imaju i nisko samopoštovanje, pate od samookrivljavanja i osjećaja da je njihovo stanje izvan njihove kontrole.
Feather (1982) je koristio komparabilnu grupu u trećoj transverzalnoj studiji. Otkrio je da su nezaposleni muškarci i žene depresivniji i nižeg samopoštovanja nego zaposleni mladi. Posljednja studija Feathera i Bonda (1983) s maturantima pokazala je da su zaposleni bili više uključeni u zadatke. Nije bilo razlike u stupnju u kojem su strukturirali svoje aktivnosti. Postotak varijance za status zaposlenosti bio je dosta mali i ukazuje da nezaposleni nisu bili neaktivni, nego da su imali malo više poteškoća a planiranjem svojih aktivnosti, vjerojatno zbog financijskih ograničenja i činjenice da je vremenska struktura zaposlenih bila određena radnom organizacijom.

Zbog neadekvatnih metoda uzorkovanja ne može se ništa sigurno zaključiti o razlikama u depresiji i samopoštovanju između grupa zaposlenih i nezaposlenih. Te studije ukazuju da posljedice nezaposlenosti na depresivnost i depresiju nisu velike. Osim toga, najveća se depresija može pojaviti među onima koji najviše žele posao. Ipak, cijeli niz studija može jednostavno reflektirati već postojeće razlike između socijalnih klasa. Za ljude niže socijalne klase postoji veća vjerojatnost da će biti nezaposleni i oni već imaju niže pozicije na mjerama psihološke dobrobiti.

Iako longitudinalne studije pružaju snažne dokaze o negativnim posljedicama nezaposlenosti na mlade ljude, one donose i neke probleme: (1) Sadruaj inicijalnog intervjua vjerojatno je ispitanicima jasno ukazao da se studija bavi posljedicama zaposlenosti i nezaposlenosti. Dakle, u naknadnim intervjuima mogli su odgovarati u smjeru u kojem su mislili da se od njih očekuje. Nijedna studija nije kontrolirala učinke samog testiranja. (2) Nijedna studija ne može odgovoriti koji je aspekt zaposlenosti ili nezaposlenosti odgovoran za poteškoće koje se javljaju - jesu li to ekonomski faktori, gubitak statusa ili nemogućnost obavljanja zadataka koji su pružali autonomiju i korištenje vještina. (3) Nije uzeta u obzir veličina efekata. Nijedna studija, na primjer, nije uzela u obzir predstavljaju li prosječni bodovi nezaposlene grupe na Upitniku općeg zdravlja (engl. General Health Questionnaire - GHQ) određen rizik psihijatrijskog poremećaja. (4) Studije obuhvaćaju i ispitanike koji nikada nisu imali posao i one koje su bili zaposleni pa su izgubili posao iako je moguće da se poteškoće jave samo kod onih koji su prije bili zaposleni. Oni koji nikada nisu imali posao, nisu uživali potencijalne dobrobiti zarade i radnih aktivnosti, i uspoređujući ih s onima koji su izgubili posao, moguće je da je njihov gubitak manji. Poželjno bi bilo odvojeno analizirati osobe koje su kontinuirano nezaposlene i one koje su povremeno zaposlene.

Teorijski pristupi nezaposlenosti

Jedan od sigurnih putova razumijevanja psiholoških posljedica nezaposlenosti svakako je istraživanje funkcije rada (posla ili zaposlenja) za razvoj i dobrobit pojedinca. Upravo su njime krenuli neki autori te su skicirali okvire psihološke teorije zaposlenosti i nezaposlenosti. Drugi su, možda mudro, zaobišli taj problem razvijajući specifične teorije koje pokušavaju objasniti ograničen broj nalaza u istraživanjima nezaposlenosti. Na njih ćemo se osvrnuti naknadno.
Dva su glavna objašnjenja psiholoških posljedica nezaposlenosti (prema Fryer i Payne, 1986. str. 260) : "račun stadija ili faza" i Jahodin deprivacijski pristup.

U istraživanjima nezaposlenosti uočeno je da se efekti nezaposlenosti obično javljaju u fazama. Prvi je (c)OK nakon kojeg slijedi aktivno traženje posla i tijekom kojega je pojedinac OPTIMISTIČAN i predan, odnosno još je uvijek nepokoleban u svojim stavovima. Zatim, kad je sav trud propao, pojedinac postaje PESIMIST, anksiozan je i pati od aktivnih poteškoća - to je krucijalna faza. I na kraju, pojedinac postaje FATALIST i prilagođava se svom novom stanju. Autori različito definiraju svaku fazu i razlikuju se u broju faza koje navode. Unatoč konceptualnoj neadekvatnosti i slaboj empirijskoj potpori računanje faza ostaje popularno. Kao što se vidi, riječ je više o deskripciji opažanja ljudi koji su izgubili posao nego o teorijskom objašnjenju opaženih pojava. "Račun stadija ili faza" moguće je shvatiti kao doprinos razumijevanju psiholoških posljedica nezaposlenosti ako pretpostavimo da gubitak posla vodi do stresa, a da kontinuirani stres stvara psihofiziološki lanac reakcija koji vodi nižem funkcioniranju organizma.

Drugo glavno teorijsko objašnjenje, deprivacijski pristup, temelji se na implicitnoj pretpostavci da su ljudi više pasivni reaktori na okolinske uvjete i to je, kako se čini, i njegov najveći nedostatak. Ovaj pristup je dominantan u literaturi o nezaposlenosti pa ćemo ga detaljnije opisati. Jahoda (1981) tvrdi da zaposlenje sa sobom nosi neke manifestne (očekivane), ali i neke latentne (usputne) posljedice. Pet je posebno važnih latentnih posljedica zaposlenja: vremenska struktura radnog dana, dijeljenje iskustava i kontakti izvan nuklearne obitelji, povezivanje pojedinaca kroz zajedničke ciljeve i svrhe, definiranje aspekata osobnog statusa i identiteta, te obavljanje aktivnosti. Jahoda tvrdi da su te latentne posljedice zaposlenja zapravo u funkciji trajnih ljudskih potreba koje nezaposleni ne mogu ostvariti. Upravo zbog toga je nezaposlenost u suvremenom industrijskom društvu toliko destruktivna.

Pored dva glavna teorijska pristupa u tumačenju psiholoških posljedica nezaposlenosti, u literaturi nalazimo i ponešto drugačije teorijske okvire za interpretaciju dobivenih nalaza. Navest ćemo tri najčešća.
"Teorija zadatka, prihoda i osobne kontrole" (Bakke, 1933; 1940) poteškoće vezane uz nezaposlenost opisuje u terminima prošlog radnog iskustva, gubitka prihoda i smanjene osobne kontrole nad životnim zadovoljstvom. Autor teorije smatra da su iskustva zadataka i novac oblikovali ličnost, te da je osobna kontrola, definirana kao internalni sustav vjerovanja, centralna individualna osobina za tumačenje psiholoških posljedica nezaposlenosti.. Povezujući iskustva nezaposlenosti s osobnom kontrolom, Bakke je pružio teoretski mehanizam za razumijevanje uzroka ponašanja nezaposlenih. Bakkeov koncept oslanjanja na samog sebe i osobne kontrole sličan je Rotterovom konceptu lokusa kontrole. Karakteristika nezaposlenih postaje eksternalni lokus kontrole, što je rezultat iskustva sa socijalnim strukturama koje su određivale njihove zadatke, način na koji su ih izvodili i vrste nagrade koju su za to dobivali. Zbog toga su, jer su vjerovali da su eksternalno kontrolirani, postali depresivni, apatični i suženih socijalnih iskustava. Nekoliko nedavnih studija pružilo je potporu takvim pretpostavkama pokazavši da su nezaposleni više eksternalnog lokusa kontrole i da se taj efekt povećava s trajanjem nezaposlenosti. Atribucijska teorija korištena je za objašnjenje varijacija u depresiji i depresivnosti. Prema toj teoriji količina depresije kod nezaposlenih ovisit će o opsegu u kojemu pojedinac atribuira nezaposlenost eksternalnim uzrocima (ekonomskim faktorima) ili internalnim uzrocima (sposobnošću). Autori su pokazali da su najdepresivniji više atribuirali nezaposlenost eksternalnim atribucijama.

Istraživači koji su proučavali agregirane životne stresove smatraju nezaposlenost životnim stresorom koji vodi do mentalnih poteškoća (Brenner, 1973; Catalano i Dooley, 1983, prema O'Brien, 1986). Ako su te poteškoće dužeg trajanja, mogu dovesti do fizičke ili psihološke bolesti. Veličina efekata tih poteškoća određena je različitim faktorima uključujući socijalnu klasu i veličinu financijskog gubitka. Kako se razdoblje nezaposlenosti produžuje, negativni efekti dovode do fizičkih i psihičkih bolesti. Ovaj tip modela može objasniti opću vezu između stupnja zaposlenosti i varijacija u mjerama populacijskog zdravlja. Paunju usmjerava na ekonomsku deprivaciju nezaposlenih, ali ne objašnjava zašto bi gubitak normalnih radnih aktivnosti predstavljao izvor stresa. Također, ne pruža temelj za razumijevanje zašto poteškoće povezane s nezaposlenošću određuju stabilne promjene zdravlja.

Studije Feathera i Barbera (1983) i Feathera i Davenporta (1981, prema O'Brien, 1986) interpretirale su stupanj negativnog afekta tijekom nezaposlenosti u terminima teorije očekivanja - valencija. Ona se koristi za interpretaciju nalaza u mnogim područjima psihologije, te je možemo shvatiti kao opći okvir za razumijevanje motiviranog ponašanja. Pretpostavlja se da su akcije pojedinca predvidljive iz percipirane atraktivnosti (pozitivna valencija) ili averzije (negativna valencija) očekivanih ishoda. Ponašanje pojedinca i njegove kognicije su funkcija atraktivnosti ishoda i očekivanja instrumentalnosti određenog ponašanja u postizanju tih ishoda. Nađeno je da je depresivnost najveća kod onih koji su percipirali zaposlenje kao vrlo atraktivno i koji su imali visoka očekivanja o dobivanju posla.