3.3. Socijalne posljedice nezaposlenosti

Irena Nekić

Nezaposlenost je fenomen koji ne pogađa samo nezaposlenog pojedinca. Ona pogađa i obitelj nezaposlenog, ali i širu društvenu zajednicu. Upravo zbog toga, u istraživanjima i literaturi ne govori se često o psihološkim i socijalnim posljedicama kao o zasebnim kategorijama, već su one obuhvaćene jednim zajedničkim pojmom psihosocijalnih posljedica nezaposlenosti. No radi jednostavnosti, ovdje ćemo prikazati neke od posljedica koje možemo ubrojiti u socijalne, a koje su različiti autori najčešće istraživali. Tako će biti više riječi o promjenama u radnoj etici i radnim vrijednostima do kojih dolazi uslijed stanja nezaposlenosti, o kriminalnom i delinkventnom ponašanju kao o agresivnoj reakciji na takvo stanje, te o pojavi specifične socijalne klase kojoj pripadaju nezaposleni pojedinci. Važno je napomenuti da je većina istraživanja koja su novijeg datuma, a odnose se na fenomene socijalnih posljedica nezaposlenosti, provedena na mladima, pa će nešto veći naglasak u daljnem tekstu biti upravo na toj populaciji.

Promjene u radnoj etici i vrijednostima rada

Zbog same prirode konstrukata radnih vrijednosti i radne etike, promjene koje se u njima događaju možemo smatrati i psihološkim posljedicama. Kao rezultat nezaposlenosti javlja se poseban sustav vrijednosti koji jednim imenom nazivamo postmaterijalizam. Velik broj istraživanja je pokazao (Allerbeck i Hoag, 1985; Noelle-Neuman, 1981; prema Mortimer i Peterson, 1994) da je sve veći broj ljudi koji svoje slobodno vrijeme cijeni u većem stupnju od vremena provedenog radeći. S druge strane, većina adolescenata i odraslih, i zaposlenih i nezaposlenih, nastoji pronaći plaćeno zaposlenje (Allat i Yeandle, 1992; Bogt i Praag, 1992; prema Mortimer i Peterson, 1994). Čini se da primarna motivacija za sigurno zaposlenje nije financijske prirode. Većina mladih ljudi izjavljuje da bi nastavili raditi čak i ako im to financijski nije nužno (Rose, 1985; prema Motimer i Peterson, 1994).

Važno je razlikovati ljude koji stvarno ne cijene zaposlenost od onih koji je cijene, ali su obeshrabreni u traženju posla. Prvu grupu čine visokoobrazovani nezaposleni mladi ljudi iz više klase i najvišeg stratuma srednje klase koji se osjećaju dobro u svojoj nezaposlenosti (jer će im njihove društvene, kulturne i ekonomske prilike omogućiti skoro zaposlenje). Oni imaju alternativne radne vrijednosti i dobro se suočavaju sa svojom nezaposlenošću. Kod njih se ne primjećuje nikakva povezanost takvih alternativnih vrijednosti sa slabijom vjerojatnošću ostvarivanja buduće karijere što znači da oni uspijevaju pronaći stalno zaposlenje u skoroj budućnosti. Često su uključeni u društveno korisni rad i volontiranje (Huurne, 1988; Jehol-Gijsbers, 1990; prema Mortimer i Peterson, 1994).

Drugu grupu čine skromno obrazovani nezaposleni mladi ljudi iz radničke klase ili najnižeg stratuma srednje klase koji se dobro suočavaju sa svojom nezaposlenošću, ali bi voljeli pronaći posao. Alternativne vrijednosti, tipične za prvu skupinu, može razviti i mladež radničkog staleža koja zbog svojih skromnijih kvalifikacija ima veće šanse za dugoročnu nezaposlenost (Diederen, 1991; Meesters, 1992; prema Mortimer i Peterson, 1994), pa tako i za razvoj pesimističnih i negativnih stavova prema traženju posla. Od ovakvih stavova do alternativnih vrijednosti mali je korak, pogotovo zato što je za ovu mladež posao okarakteriziran niskim plaćama, nesigurnošću i nepovoljnim radnim uvjetima. Osim toga, nezaposlenost u ovoj dobi ne donosi ozbiljne financijske probleme ili socijalnu izolaciju. Vrlo je važno da te alternativne vrijednosti ne proizlaze iz "alternativnih stavova prema životu", nego iz rastućeg osjećaja obeshrabrenja.

Da zaključimo, u životima većine nezaposlenih mladih ljudi prisutna je snažna radna etika. Vrijednosti koje su usvojene u procesu socijalizacije vrlo su stabilne i ne mijenjaju se lako. Mladim, dobrostojećim ljudima nezaposlenost znači razdoblje produljene mladosti, no to ne znači da se njihova radna etika fundamentalno i trajno izmijenila. Kod siromašnije nezaposlene mladeži, obeshrabrenje može rezultirati "alternativnim vrijednostima" prema poslu. Ako se ti stavovi prenesu na djecu i njihovo ponašanje će biti pogođeno alternativnim vrijednostima.

Kriminalno ponašanje i delinkvencija

Različite teorije nastoje objasniti uzročnu vezu između nezaposlenosti i kriminalnog i delinkventnog ponašanja na različite načine. Tako su prema Mertonovoj teoriji devijantnog ponašanja (1967; prema Mortimer i Peterson, 1994) ljudi socijalizirani na način da ustraju u određenim ciljevima, a jedan od njih je i dobro plaćeni posao. No, zbog ograničenih mogućnosti ne uspijevaju svi ljudi u ostvarivanju tih ciljeva, a kao rezultat konflikta između aspiracija da se dostignu takvi konvencionalni ciljevi i ograničenih mogućnosti dolazi do delinkvencije.

Prema Hirschijevoj teoriji socijalne kontrole (1969; prema Mortimer i Peterson, 1994) ljudi se suzdržavaju od zločinačkog ponašanja zbog: 1. povezanosti s konvencionalnim drugima kao što su roditelji, učitelji i prijatelji; 2. obvezanosti prema postignućima kao što su zaposlenje i edukacija; i 3. uvjerenja povezanih s dominantnim moralnim i socijalnim redom. Što su ove veze slabije, to je vjerojatnost delinkventnog ponašanja veća.

Većina mladih ima dovoljno snažne veze s društvom što im pomaže da prihvate svoje (privremeno) nezaposleno stanje. No, mala proporcija nezaposlenih mladih ljudi nema ovih inhibirajućih faktora, pa svoja postignuća, kad već ne mogu na konvencionalan način, nastoje ostvariti upuštanjem u zločin. Njihov zločin bit će zločin iz materijalnih razloga.
Kriminalno ponašanje je učestalije kod mladeži koja ima pozitivnije stavove prema kršenju zakona. Kod onih koji imaju negativan stav prema kriminalnom ponašanju, nezaposlenost ne mijenja njihovo ponašanje u smjeru većeg stupnja devijantnosti (Farrington, Gallagher, Morley, St. Ledger i West, 1986).

Većina teorija pretpostavlja jednosmjernu vezu između nezaposlenosti i kriminalnog ponašanja iako je taj odnos zapravo recipročan (Thornberry i Christenson, 1984). Nezaposlenost dovodi do kriminalnog ponašanja, ali i kriminalno ponašanje povećava vjerojatnost nezaposlenosti (poslodavci nisu skloni zapošljavanju pojedinaca s kriminalnim dosjeima). Neki autori, poput Boxa (1987; prema Baron i Hartnagel, 1997), ističu da interpretacija situacije na tržištu rada igra ključnu ulogu u formiranju reakcije na nju. Reakcija na nezaposlenost može ovisiti o tome što ona znači onima koji je proživljavaju i o njenim percipiranim uzrocima. Ukoliko se nezaposlenost atribuira vanjskim faktorima (npr. manjak angažmana od strane vlade da se smanji nezaposlenost), može se razviti ljutnja i bijes što će se odraziti i u agresivnom ponašanju. Za one koji vjeruju da je njihova nezaposlenost i siromaštvo posljedica vlastitih propusta i nedostataka, manje je vjerojatno da će reagirati kriminalnim ponašanjem (Box, 1987; Hartnagel, 1990; prema Baron i Hartnagel, 1997). Suprotno, kriminalno ponašanje je vjerojatnije kada ljudi vjeruju da je njihova teška ekonomska situacija i nezaposlenost posljedica manjkavosti sustava.
U istraživanju Barona i Hartnagela (1997) utvrđeno je da dugoročna nezaposlenost smanjuje percepciju jednakih šansi i dovodi do toga da mladi ljudi okrivljuju vladu, privatnu industriju i ekonomiju kao odgovorne za svoje stanje. Kombinacija ovih uvjeta i percepcija navodi mlade ljude na pomisao da će biti ekonomski uspješniji ukoliko pristupe ilegalnom tržištu rada (npr. raspačavanje droge), ali i na nasilno iskazivanje očaja i frustracije. Gubitak posla vrlo lako generira ljutnju ukoliko je to averzivno iskustvo doživljeno kao nepošteno i osobno (Folger, 1993; prema Mortimer i Peterson, 1994). Ljutnja će, kao ključni aktivator agresije, najvjerojatnije rezultirati nasiljem jer će smanjiti utjecaj inhibitornih procesa.

Pojava "podklase"

Nezaposlenost mladih rezultira specifičnom "podklasom" nezaposlenih, skromno obrazovanih i socijalno marginaliziranih ljudi, odvojenih od glavnih struja društva. Pripadnost "podklasi" znači socijalnu izoliranost od glavnih društvenih institucija te zaposlenih ljudi. Ti ljudi razlikuju se i po kulturnim osobinama: niska samoefikasnost, fatalizam, niska razina aspiracija, sumnja u sebe i svoje sposobnosti (Wilson, 1991; prema Mortimer i Peterson, 1994.

S obzirom na strategije suočavanja s dugoročnom nezaposlenošću, Engbersen (1990; prema Mortimer i Peterson, 1994) razlikuje četiri specifične "kulture nezaposlenih". Prvu predstavljaju konformisti s tradicionalnim gledištem na posao i rad. Na rad gledaju kao na svoju dužnost i nezaposlenost kod njih izaziva osjećaje beskorisnosti i izostavljenosti. Oni su socijalno integrirani (jake veze s obitelji, prijateljima i susjedima) i trude se pronaći posao. Socijalnu pomoć doživljavaju kao pravednu, ali je se srame, jer za svoj život ne zarađuju sami. Drugu skupinu čine individualisti. Oni imaju široku mrežu prijatelja izvan granica susjedstva, pa njihov život nije vođen snažnom socijalnom kontrolom. Zastupaju vlastita pravila i vrijednosti što im pomaže da zaobiđu pravila vanjskog autoriteta. Na rad gledaju utilitaristički: rad je važan jer jamči novac i druge pogodnosti. Oni preferiraju prednosti svoje situacije u odnosu na zaposlenost te cijene slobodu i slobodno vrijeme koje imaju dok žive od pomoći države. Sljedeća specifična kultura naziva se autonomnom. Generalno, ti pojedinci su bolje obrazovani, a njihova socijalna okolina je okarakterizirana slabim vezama i beznačajnom socijalnom kontrolom. Uživaju u svojoj neovisnosti, socijalni kontakti ispunjavaju njihove intrinzične potrebe, ne traže posao, ali i odbijaju nepoštene i ilegalne strategije ostvarivanja prihoda. Ova skupina ima alternativne radne vrijednosti. Posljednju skupinu čine fatalisti koji imaju slabe veze s drugima ali posjeduju snažne vanjske regulacije. Oni su socijalno izolirani i izrazito ovisni o socijalnoj pomoći. Vanjske regulacije i kontrola autoriteta dominiraju svakim aspektom njihovog života. Povlače se, više ne traže posao, dosađuju se.

Istraživanja su pokazala (Engbersen, 1990; prema Mortimer i Peterson, 1994) da mladi češće pripadaju kulturama konformista i individualista, dok su stariji nezaposleni pojedinci češće fatalisti. Upravo fatalisti čine najveću proporciju "podklase". Njihova ekonomska i socijalna pozicija su snažno marginalizirane, a razina samoefikasnosti izrazito niska. Mladi ljudi iz konformističke kulture također su izloženi riziku. Ukoliko se stanje nezaposlenosti nastavi, a traženje posla je bezuspješno, kao posljedice se mogu razviti rezignacija i fatalizam. Grotenhuis (1991; prema Mortimer i Petrson, 1994) je utvrdio da se takva marginalizirana ekonomska i socijalna pozicija ne javlja samo kod nezaposlene mladeži već često i kod njihovih roditelja. Niska samoefikasnost proizlazi iz slabe povezanosti sa školom i radnom snagom, a pojačava se interakcijama s drugima u susjedstvu koji su u sličnoj poziciji i koji dijele slična uvjerenja.

"Podklasa" implicira kontinuitet socijalne marginaliziranosti kroz generacije. Payne (1987; prema Mortimer i Peterson, 1994) je pokazao da djeca koja imaju nezaposlene roditelje i rođake i sama imaju veće šanse da budu nezaposleni. Nezaposlenost ostaje u obitelji kao rezultat transmisije deprivacije i neadekvatnih strategija suočavanja. Dakle, aktivni članovi društvene zajednice brinu o svojim nezaposlenima na način da im se osigura novčana naknada u vidu socijalne pomoći. Prema Offeu (1984; prema Mortimer i Peterson, 1994), moderna socijalna pomoć zasniva se na solidarnosti zaposlenih s nezaposlenima. Zbog toga, odbijanje rada potkopava ideološku bazu sustava socijalne sigurnosti. No, polovica nezaposlenih mladih (individualisti i autonomni) dobro prihvaća nezaposlenost, iako nisu sami odabrali ovakvo stanje. Njihovi stavovi o poslu i radu im dopuštaju da žive od socijalne pomoći, da čine malo ili ništa kako bi pronašli posao, da razviju alternativne načine života i povuku se s formalnog tržišta radne snage. Ipak, druga polovica mladih (konformisti i fatalisti) želi posao i mrzi što živi na račun države. Oni žele neovisnost, ali ne preko ilegalnih postupaka. Konformisti su spremni prihvatiti bilo kakav posao, dok su fatalisti rezignirani.

Krajem 70-ih godina 20. stoljeća mnoge su zapadnoeuropske zemlje razvile ideju da centralna vlada treba pronaći strategiju koja će spriječiti da se "podklasa" uopće pojavi, prvenstveno preko povećanja razine obrazovanja nezaposlenih. Teško je precizno predvidjeti budućnost socijalne pomoći i razvoja nezaposlenosti među mladima. Budućnost ovisi o tome hoće li vlada i njeni socijalni partneri moći razviti nove načine integriranja marginalnih grupa u socijalni i ekonomski sustav.