4.1. Neke općenite spoznaje o stresu i strategijama suočavanja

Vesna Pliško

Pod pojmom stres najčešće podrazumijevamo fiziološki, bihevioralni ili emocionalni odgovor organizma na neku prijeteću situaciju. Na fiziološkom planu stres se očituje u povećanoj koncentraciji nekih hormona u krvi, povećanoj provodljivosti kože, ubrzanom pulsu, povišenom krvnom tlaku, želučanim tegobama, glavobolji, stanju hipertenzije, a nedavna istraživanja ukazuju na to da bi stres mogao negativno djelovati i na cjelokupni imunitet organizma. To bi značilo da je stres povezan i s bolestima kao što su tumori i alergije (Zakowski, Hall i Baum, 1992). Osim toga, u stanju stresa javljaju se i neugodna čuvstva straha, srdžbe, bespomoćnosti, te opći osjećaj nelagode i uznemirenosti. Nekada se stres može očitovati i u ponašanju, kroz ekspresivne znakove čuvstava ili kroz promjene u kognitivnom funkcioniranju (npr. kroz promjene u efikasnosti rješavanja problema). Nezaposlenost većini ljudi predstavlja snažan izvor stresa s kojim se suočavaju na različite načine. Stoga je poznavanje općih strategija suočavanja sa stresom kao i općenitih teorija stresa važno za razumijevanje reakcija izazvanih nekim specifičnim stresorima, poput gubitka posla ili stanja nezaposlenosti (Davidson i Neale, 1999).

Svakako najpoznatiji i najutjecajniji autor u ovom području je američki psiholog Richard Lazarus. On je postavio do danas najpoznatiji teorijski model stresa i konstruirao nekoliko psiholoških mjernih instrumenata za dijagnostiku kvalitete i intenziteta doživljaja stresa, te strategija suočavanja (Lazarus, 1966). Prema njegovom mišljenju i nalazima, čovjek prolazi kroz tri procesa kada je izložen stresu. U prvoj fazi procjene percipira neku vrstu prijetnje, zatim slijedi proces osvještavanja svih mogućih reakcija na prijetnju i tek nakon toga slijedi reakcija, odnosno neki od mogućih načina suočavanja. Drugim riječima, sam događaj predstavlja samo potencijalni izvor stresa ili stresor, a pojava i intenzitet stresa su subjektivno određeni. Oni ovise o tome kako osoba percipira situaciju. O stresu govorimo u situaciji kada osoba procjenjuje da postavljeni zahtjevi nadmašuju njezine sposobnosti prilagodbe.

Osim razlika u doživljaju, postoje i individualne razlike u načinu suočavanja sa stresom. Iz ove teorije proizašao je još i danas najpoznatiji i najčešće korišten instrument za mjerenje načina suočavanja sa stresom (Folkman i Lazarus, 1980). Upitnik je nazvan Načini suočavanja (engl. Ways of Coping) i temelji se na Lazarusovoj distinkciji dvije osnovne strategije suočavanja. To su: suočavanje usmjereno na problem (engl. problem focused coping) i suočavanje usmjereno na emocije (engl. emotion focused coping). Prva strategija odnosi se na nastojanje da se situacija izmijeni i da se ukloni izvor stresa, a druga se temelji na ublažavanju efekata negativnih emocija koje stresor izaziva. U stvarnosti su prisutne obje tendencije ali u različitoj mjeri. Ljudi se nikada ne opredjeljuju samo za jednu strategiju suočavanja, pa možemo govoriti samo o reakciji koja je kod njih dominantna u odnosu na strategije koje su manje izražene. Kada osoba smatra da može nešto konstruktivno učiniti kako bi rješila problem, obično je dominantno problemu usmjereno suočavanje, a ako situaciju percipira kao bezizlaznu, obično je fokusirana na bavljenje emocijama. To nisu suprotni polovi istog kontinuuma i jedna strategija ne isključuje drugu. Iako još uvijek prisutna u literaturi, takva podjela se pokazala previše pojednostavljenom. Faktorske analize rezultata koje je pružio ovaj upitnik sugeriraju da se u osnovi različitih reakcija na stres nalazi više od dva faktora i da se ne može pojednostavljeno govoriti o adaptivnom - problemu usmjerenom i neadaptivnom - emocijama usmjerenom reagiranju (Aldwin, Folkman, Schaefer, Coyne & Lazarus, 1980; Aldwin & Reverson, 1987; Scheier, Weintraub & Carver, 1986). Zbog toga se javila potreba za instrumentima koji bi mjerili ove specifične faktore ili strategije suočavanja sa stresom. Među njima izdvajamo COPE (engl. riječ cope označava glagol suočiti se, op. a.) upitnik koji su konstruirali Carver, Scheier i Weintraub (1989) na temelju teorijski pretpostavljenih dimenzija.

Autori su, na temelju teoretskih modela i empirijskih nalaza drugih autora, unaprijed pretpostavili postojanje 13 dimenzija suočavanja sa stresom. Sastavili su skale od po četiri čestice za svaku od tih pretpostavljenih dimenzija koje su testirali metodom faktorske analize. Prva dimenzija odnosila se na AKTIVNO SUOČAVANJE, to jest poduzimanje konkretnih aktivnosti za otklanjanje stresora ili umanjivanje njihovog djelovanja. Druga dimenzija je PLANIRANJE, što znači promišljanje o mogućim načinima suočavanja sa stresom i odabir strategija djelovanja. Ostale utvrđene dimenzije su: ZANEMARIVANJE DRUGIH AKTIVNOSTI - podrazumijeva ostavljanje po strani drugih okupacija kako bi se osoba mogla posvetiti isključivo suočavanju sa stresorom; SAMOKONTROLA (engl. restraint coping) - znači čekanje s djelovanjem dok se ne pojavi prikladan trenutak za reagiranje; TRAŽENJE POMOĆI - traženje instrumentalne pomoći od strane drugih, pitanje za savjet ili informacije u vezi problema; TRAŽENJE EMOCIONALNE PODRŠKE - podrazumijeva traženje moralne potpore, razumijevanja i empatije od strane okoline; TRAŽENJE "ISPUŠNOG VENTILA" - obuhvaća sva ponašanja kojima se otvoreno izražavaju emocije; ODUSTAJANJE ("MIRENJE SA SUDBINOM") - obuhvaća dvije dimenzije: neangažiranje u ponašanju (engl. behavioral disengagement) i neangažiranje u razmišljanju (engl. mental disengagement) operacionalizirano kroz uključivanje u različite aktivnosti koje će osobu spriječiti da razmišlja o problemu; POZITIVNA REINTERPRETACIJA I RAST - tendencija da se sa stresom suoči traženjem pozitivnih aspekata stresne situacije; NEGIRANJE - podrazumijeva neprihvaćanje da stresor postoji i ponašanje kao da problema nema;
PRIHVAĆANJE - znači prilagođavanje na situaciju kakva jest bez nastojanja da se išta promjeni; OKRETANJE RELIGIJI - traženje pomoći i utjehe u Bogu. Skale za mjerenje tih pretpostavljenih koncepata primijenjene su na velikom uzorku ispitanika i dobivena je očekivana faktorska struktura (Carver, Scheier i Weintraub, 1989) uz dvije iznimke: skale aktivnog suočavanja i planiranja obuhvaćene su jednim faktorom, kao i skale traženja konkretne pomoći i emocionalne potpore od okoline.
Time je potvrđena pretpostavka autora da se dvije široke Lazarusove dimenzije mogu razložiti na veći broj specifičnih faktora s niskim međusobnim interkorelacijama. Iako su interkorelacije među skalama niske, mogu se izdvojiti dva klastera. Prvi klaster čine skale koje su teoretski adaptivne, a to su: aktivno suočavanje i planiranje, zanemarivanje drugih aktivnosti, samokontrola, pozitivna reinterpretacija i rast, te traženje socijalne pomoći i potpore. Drugi klaster čine teoretski manje funkcionalne strategije: negiranje, odustajanje, ventiliranje emocija.
Bitno je naglasiti da se o pojedinom načinu suočavanja ne može govoriti kao o isključivo adaptivnom odnosno neadaptivnom. Iako su neke od ovih strategija u većini slučajeva neprikladne, u konkretnoj situaciji za konkretnog pojedinca to može biti upravo adaptivno ponašanje.

Nakon svog prvog istraživanja kojim su razvili mjerni instrument COPE, Carver, Scheier i Weintraub (1989) proveli su još niz studija kojima su ispitivali dobivene faktore suočavanja. Pokušali su utvrditi povezanost između različitih strategija suočavanja sa stresom i nekih dimenzija ličnosti. Dobivene su značajne ali niske ili umjerene povezanosti s optimizmom, samopouzdanjem, percipiranom mogućnosti kontrole situacije, lokusom kontrole, dimenzijom nazvanom otpornost (engl. hardines = kompozit predanosti, kontrole i izazova, op.a.) i ličnošću tipa A (napeti, nestrpljivi, kompetitivni, agresivni) (vidi i Scheier, Weintraub i Carver, 1986). Ispitanici s visokim rezultatima u ovim dimenzijama bili su skloniji reagirati na načine koji se ubrajaju u "problemu usmjereno reagiranje", dok je anksioznost, mjerena kao osobina ličnosti, bila u pozitivnoj korelaciji s "emocijama usmjerenim načinima reagiranja". Općenito se može zaključiti da su adaptivne strategije suočavanja sa stresom povezane s pozitivnim osobinama ličnosti, dok su manje adaptivne strategije povezane s manje poželjnim osobinama. Na koji način će se neka osoba suočavati sa stresom u konkretnoj situaciji određeno je prvenstveno karakteristikama same situacije iako postoji dispozicija koju možemo nazvati stil suočavanja.

Kako bi se omogućilo ispitivanje suočavanja s nekim konkretnim stresnim događajem (npr. s nezaposlenošću) a ne samo opće sklonosti, isti autori razvili su situacijski specifičnu verziju COPE-upitnika. Čestice originalne skale preoblikovali su tako da se od ispitanika traži da procjenjuje svoje ponašanje u nekoj konkretnoj situaciji, koju prethodno treba opisati, umjesto da procjenjuje što je za njega tipično ponašanje. Dobivene su umjereno visoke korelacije između odgovora ispitanika na ove dvije verzije COPE-upitnika (Carver, Scheier i Weintraub, 1989). Rezultati situacijski specifične verzije upitnika podvrgnuti su faktorskoj analizi i dobiveni su isti faktori kao i kod mjerenja suočavanja kao stabilne dispozicije. Ipak, dobivene su neke razlike u apsolutnim veličinama. Kada se ispituje suočavanje u konkretnoj situaciji, ispitanici izvještavaju o manjoj mjeri aktivnog suočavanja, manje traže pomoć, u manjoj mjeri koriste strategije reinterpretacije situacije i okretanja religiji. Ispitivani su i neki aspekti situacije koji utječu na odabir strategije suočavanja (Carver, Scheier i Weintraub, 1989). Nalaze možemo sažeti u dva općenita zaključka: (1) što je neki događaj važniji pojedincu, veća je tendencija fokusiranja na emocije, negiranje i traženje socijalne podrške; (2) za odabir strategije suočavanja bitna je i percepcija mogućnosti promjene situacije. Ako situaciju doživljavaju kao podložnu promjeni, ljudi su skloniji aktivnom suočavanju i planiranju, te potiskivanju drugih aktivnosti i traženju instrumentalne pomoći.

Navedeni nalazi govore u prilog tome da postoji stabilna sklonost ka određenom načinu suočavanja sa stresom. Isto tako pokazalo se da i karakteristike situacije znatno utječu na to kako će se osoba ponašati. Pretpostavka koju još treba ispitati odnosi se na pitanje hoće li uspješnost pojedinca u suočavanju sa stresom ovisiti o preklapanju njegovih dispozicija s mogućnošću i primjerenošću korištenja tih preferiranih strategija u nekoj konkretnoj stresnoj situaciji.