4.2. Metodološki pristupi u istraživanjima suočavanja s nezaposlenošću

Ivana Jugović

Istraživanja suočavanja s nezaposlenošću vrlo su raznolika u odabiru ispitivanih varijabli te pokrivaju širok spektar psiholoških pojava i ponašanja. Budući da se bave emocijama, kognicijom i ponašanjem nezaposlenih pojedinaca, psiholozi pokazuju velik interes za to istraživačko područje već 70-ak godina. Prvi su istraživački nacrti bili najčešće deskriptivni kao što je to poznata Jahodina studija slučaja Marienthal iz 1933. godine (prema O'Brien, 1986), dok su noviji nacrti istraživanja redovito korelacijski. Pritom je najčešća okosnica istraživačkog nacrta samo jedno opažanje na jednom (gotovo uvijek prigodnom) uzorku ispitanika. Koriste se upitničke ili ankentne tehnike prikupljanja podataka o različitim karakteristikama nezaposlenih te se traže povezanosti među njima. Rjeđe se koriste longitudinalne studije ili nacrti s ponovljenim opažanjem na istom uzorku. U prvom se mjerenju zahvaćaju prediktorske varijable, najčešće demografski podaci, osobine ličnosti, ponašanja vezana za suočavanje s nezaposlenošću, a u drugom se navratu (obično nakon nekoliko mjeseci) prikupljaju podaci o ishodu traženja posla (zaposleničkom statusu). U istraživanjima nezaposlenosti obično se ne koriste kontrolne skupine ispitanika, iako primjerice Leana i Feldman (1991) navode da su kontrolne skupine zaposlenih muškaraca i žena važne kako bi se ispitale moguće razlike između zaposlenih i nezaposlenih ispitanika. Zbog razlike u istraživačkoj tradiciji i korištenoj metodologiji posebno ćemo opisati rana istraživanja suočavanja s nezaposlenošću koja su provedena 30-ih godina prošlog stoljeća, a zatim brojna suvremena istraživanja.

Prva istraživanja suočavanja s nezaposlenošću provedena su 30-ih godina 20. stoljeća. To su bila kvalitativna istraživanja temeljena na intervjuima i opservacijama, za razliku od današnjih kvantitativnih istraživanja koja se temelje na standardiziranim upitnicima i složenim statističkim analizama. Stoga se podaci prikupljeni u ranim studijama teško mogu uspoređivati s rezultatima suvremenih istraživanja. Poznati autori iz ovog razdoblja su Jahoda (prema O'Brien, 1986) i Oakley (prema Fryer, 1998). Važno je naglasiti da su rezultati njihovih prvih kvalitativnih studija potvrđeni kasnijim, metodološki naprednijim istraživanjima. U Jahodinom istraživanju u selu Marienthal u Austriji provodila su se ispitivanja učinaka nezaposlenosti na otpuštene radnike tekstilne tvornice i članove njihovih obitelji. Istraživači su živjeli u selu među nezaposlenim ljudima opažajući, i gdje je bilo moguće mjereći, različite varijable (od vremena koje je trebalo ljudima da se spuste niz glavnu ulicu i učestalosti odlazaka u klubove i knjižnice, preko morala obitelji do dječjih pisama Djedu Božićnjaku). Istraživači su opažena raspoloženja obitelji kategorizirali u četiri tipa: nepromijenjeno raspoloženje, rezignirano (pomireno sa sudbinom), beznadno i apatično. Obitelji s nepromjenjenim raspoloženjem pokazivale su općenitu životnu snagu i nadu. Njihova životna snaga određena je trudom očeva u traženju novog posla i održavanjem aktivnosti unutar obitelji. Nadanje se odražavalo u njihovoj usmjerenosti na planove za budućnost. Rezignirani nisu imali nikakve smjernice za traženje posla i odustali su od planiranja budućnosti. Beznadne su obitelji imale sve probleme opisane kod rezigniranih obitelji samo što su se kod njih pojavile još i depresivnost, očaj i beznađe. Roditelji su vodili brigu o djeci i kućanstvu, ali očevi više nisu tražili posao. Nezaposlenost su najgore doživjele obitelji nazvane apatičnima jer nisu imali nikakvih planova za budućnost, zanemarivali su sebe i djecu, često su izbijale svađe u obitelji i mnogi roditelji su utjehu pronalazili u alkoholu. Broj beznadnih i apatičnih obitelji bio je malen. Samo 2 % obitelji kategorizirano je kao beznadno, a 5% kao apatično. Međutim, probleme rezigniranih obitelji ne možemo smatrati beznačajnima budući da su posljedice poput odustajanja od planiranja budućnosti i traženja novog zaposlenja stvarno velike, pa je postotak jako pogođenih obitelji zapravo daleko veći od 7 %. Oakley, pročelnik Škotskog odjela Nacionalnog instituta za industrijsku psihologiju, 30-ih godina prošlog stoljeća je usmjerio pažnju isključivo na "psihološke probleme depriviranog područja" (Velike Britanije) (prema Fryer, 1998). Oakley je svoja shvaćanja o psihološkim problemima proizašlim iz nezaposlenosti utemeljio na osobnim kontaktima s nezaposlenima i prikazima slučajeva, dakle na relativno slaboj metodološkoj podlozi. Prema njegovom mišljenju posljedice nezaposlenosti su strah, frustracija, sniženo samopoštovanje, izoliranost, rezignacija i doživljaj ispraznosti u svakodnevim aktivnostima kombinirani s predanošću traženju posla (Oakley, 1936; prema Fryer, 1998). Nakon gotovo pola stoljeća, nalaze sukladne ovima dobili su Warr (1987; prema Fryer, 1998) i Jahoda (1958; prema Fryer, 1998) kvantitativnim psihologijskim metodama. Oni navode apatiju, bespomoćnost i osjećaj nemoći, te socijalnu izolaciju i dezintegraciju kao psihološke posljedice gubitka zaposlenja.

Iako u ovim istraživanjima možemo pronaći brojne metodološke nedostatke, ne možemo im osporiti veliki utjecaj na buduća istraživanja. Spomenute studije Jahode (1933; prema O'Brien, 1986) i Oakleya (1936; prema Fryer, 1998) su prve skrenule pažnju na suočavanje s nezaposlenošću i time omogućile iscrpno istraživanje tog područja. Suvremena istraživanja znatno su preciznija pri odabiru metodoloških postupaka. Varijable su u ranim istraživanjima često bile opisne, a podaci su se prikupljli kvalitativnim metodama kao što su opažanje i intervju. U suvremenim studijama varijable su jasno definirane i operacionalizirane, a podaci se najčešće prikupljaju standardiziranim upitnicima. Budući da su suvremena istraživanja metodološki bolje utemeljena od ranih istraživanja, ona su pouzdaniji izvor znanstvenih spoznaja.

Varijable se obično dijele na antecedente, strategije suočavanja i ishode. Antecedenti su obično demografske karakteristike (spol, dob, bračni status, stupanj obrazovanja), osobine ličnosti (optimizam, depresivnost) i socijalni faktori (socijalna podrška). Najčešće spominjane strategije suočavanja su suočavanje usmjereno na problem i suočavanje usmjereno na simptom/emocije, a ishodi su mentalno zdravlje, broj intervjua za posao i ponovno zaposlenje.
Kao dominantni problemi javljaju se manje ili više teorijski elaborirana pitanja o međusobnim odnosima različitih varijabli. Najčešće se ispituje povezanost antecedenata i strategija suočavanja, zatim povezanosti strategija suočavanja i ishoda, te modeli strukturalnih jednadžbi koji opisuju odnose između ove tri skupine varijabli. Navest ćemo primjere oglednih studija za svaku od ove tri skupine problema. Sve ih ukratko opisuje Hanisch (1999) u pregledu svih istraživanja od 1994. do 1998. godine koja se odnose na problem nezaposlenosti izučavan u psihologiji. Samo jedan dio tih opisanih istraživanja, točnije njih devet, ispituju probleme vezane uz strategije suočavanja, a mi smo od njih odabrali tri u prikazu problema koji se najčešće ispituju u suvremenim istraživanjima strategija suočavanja s nezaposlenošću.

U studiji Malena i Stroha (1998; prema Hanisch, 1999) proučavane su spolne razlike u suočavanju s nezaposlenošću među menadžerima koji nisu samovoljno napustili posao. Rezultati pokazuju da se muškarci više nego žene suočavaju s nezaposlenošću usmjeravajući se na izvor problema to jest na samu nezaposlenost, pa zato intenzivnije traže novi posao. U suočavanju usmjerenom na emocije nije se pokazala razlika između muškaraca i žena. U istraživanju Leane i Feldmana (1995; prema Hanisch, 1999) proučavana je povezanost kolektivnog aktivizma (pružanje potpore nezaposlenima u zajednici) kao mehanizma suočavanja s raznim psihološkim ishodima. Rezultati pokazuju da su osobe koje se suočavaju s nezaposlenošću pomoću kolektivnog aktivizma samopouzdanije, optimističnije i da osjećaju više kontrole nego osobe koje se ne suočavaju na taj način. Leana, Feldman i Tan (1998; prema Hanisch, 1999) su ispitivali individualne razlike (demografski podaci, prvotna emocionalna reakcija na otpuštanje), situacione karakteristike (smetnje uzrokovane otpuštanjem, programi za pomoć) kao antecedente, te njihovu povezanost s dvije strategije suočavanja s nezaposlenošću i s ishodima korištenja tih strategija.. Ispitivanje je vršeno dvokratno, dva mjeseca prije i devet mjeseci nakon otpuštanja. Najvažniji prediktor za odabir strategije suočavanja je pozitivna procjena situacije nezaposlenosti, a najmanje važni bili su dob i optimzam. Sukladno ostalim istraživanjima, veća je vjerojatnost da će se brže ponovo zaposliti za nezaposlene koji su se usmjerili na izvor stresa (suočavanje usmjereno na problem).

U suvremenim istraživanjima suočavanja s nezaposlenošću najčešći ispitanici su nezaposleni radnici prijavljeni na zavode za zapošljavanje ili zaposlenici jedne organizacije u kojoj je velik broj ljudi otpušten. Takvi su uzorci najčešće heterogeni s obzirom na stupanj obrazovanja i zanimanje. Na primjer, u istraživanju Leane i Feldmana (1991) u uzorku su zastupljeni inženjeri i menadžeri, tehničari i službenici. U istraživanju Malena i Stroha (1998; prema Hanisch, 1999) uzorak su činili samo menadžeri, no takvi, po obrazovanju i zanimanju homogeni uzorci, ipak se rjeđe susreću. U većini istraživanja zastupljeni su nezaposleni svih dobnih skupina, a tipična podjela je na 3 do 4 kategorije poput ove: na najmlađe (od 21. do 25. godine starosti), mlade (od 26. do 35.), sredovječne (od 36. do 50.) i starije (od 51. do 60.) (prema Kulik, 2000). U nekim istraživanjima ispitanici su se razlikovali prema bračnom i roditeljskom statusu (imaju li djecu ili ne). Podjednako su bili zastupljeni ispitanici u braku i oni koji nikada nisu bili u braku, dok je bilo manje rastavljenih te udovaca i udovica (prema Kulik, 2000). Nedostatak većeg broja istraživanja je usmjerenost na nezaposlene muškarce, dok žene čine neznačajnu proporciju uzoraka u istraživanjima nezaposlenosti. Ako su žene ispitivane u tim istraživanjima, najčešće su bile u ulozi supruge nezaposlenog muškarca. Taj manjak pažnje za istraživanje problema nezaposlenih žena odražava stereotipe koji se odnose na važnost zaposlenja za žene (prema Leana i Feldman, 1991). Nedostatak je i rasna homogenost uzorka u velikom broju istraživanja, tako da se rezultati ne mogu poopćiti na pripadnike drugih rasa (prema Kulik, 2000).

Kao što smo već naveli, rana istraživanja suočavanja s nezaposlenošću bila su kvalitativna, a podaci su se većinom prikupljali opažanjem i intervjuima, dok su suvremena istraživanja kvantitativna i utemeljena na standardiziranim upitnicima (prema O'Brien, 1986). Kako se istraživanja bave raznim temama, tako su i upitnici koji se koriste različiti. Najviše korišteni upitnici u suvremenim studijama su GHQ i Cope-upitnik. General Health Questionnaire (GHQ) je instrument za ispitivanje općeg mentalnog zdravlja i brojna istraživanja su temeljena na podacima prikupljenim upravo ovim upitnikom (npr. Kulenović, Kušević i Grba, 1995; Wanberg, 1997). Cope je upitnik za ispitivanje suočavanja i sastavljen je od 15 skala. Koristi se u većini studija koje proučavaju suočavanje s nezaposlenošću, dok samo manji broj autora konstruira vlastite upitnike za ispitivanje suočavanja s nezaposlenošću. Primjer jednog takvog upitnika nalazimo u studiji Leane i Feldmana (1991) u kojemu strategije suočavanja s nezaposlenošću dijele na suočavanje usmjereno na problem i suočavanje usmjereno na simptom. Svaka je strategija suočavanja opisana pomoću tri ponašanja. Suočavanje usmjereno na problem određeno je traženjem informacija o zaposlenju, traženjem zaposlenja u drugim geografskim područjima i prekvalifikacijom. Suočavanje usmjereno na simptom odnosi se na traženje profesionalnog savjetovanja, razgovaranje s prijateljima o problemima i pomaganje nezaposlenima u zajednici. Zadatak je ispitanika odgovoriti koliko se često ponaša na svaki od navedenih načina otkako je nezaposlen na skali od 4 stupnja. U novijim studijama podaci se prikupljaju pomoću anketa koje su ispitanici dobili direktno od eksperimentatora ili poštom, te ih ispunjene vraćaju također poštom, u predviđenoj omotnici s poštanskom markom (prema Leana i Feldman, 1991). U rjeđim slučajevima ispitanici su individualno ispunjavali upitnike uz pomoć eksperimentatora (prema Kulik, 2000).