4.4. Model suočavanja s gubitkom posla i empirijska provjera iznesenih pretpostavki

Nataša Antunović

Integrativni modeli suočavanja s gubitkom posla pokušavaju odgovoriti na pitanje kako se ljudi suočavaju s gubitkom posla, koji sve faktori utječu na proces suočavanja i kakva je povezanost među njima. Odgovori na ta pitanja mogu pomoći da razumijemo koji se pojedinci bolje suočavaju s nezaposlenošću, kako procjena događaja utječe na izbor strategija suočavanja, te koje strategije suočavanja omogućuju smanjenje negativnih emocija a koje pomažu u pronalaženju novog zaposlenja. Kao što je objašnjeno u prethodnom poglavlju, teorija stresa Lazarusa i Folkmana jedna je od najprihvaćenijih generalnih teorija u ovom poručju. Ona objašnjava faktore koji utječu na suočavanje s bilo kojom vrstom stresora, pa su razni istraživači upravo pomoću ove teorije nastojali objasniti individualne razlike u suočavanju sa specifičnim izvorima stresa. Model o kojem ćemo detaljnije govoriti u narednom tekstu odnosi se na specifične zakonitosti suočavanja s nevoljnim gubitkom posla. Postavili su ga i empirijski testirali Gatewood, Gowan i Riordan (1999). Model se temelji na teoriji stresa, procjene i suočavanja Lazarusa i Folkmana, a pretpostavljene povezanosti se zasnivaju na rezultatima prijašnjih istraživanja o gubitku posla (DeFranck i Ivancevich, 1986; Latack i sur., 1995; Leana i Feldman, 1992; 1994).

Prema Lazarusovoj i Folkmanovoj teoriji, stres nastaje kada pojedinac određeni događaj procijeni prijetećim. Osnovni pojmovi u njihovoj teoriji su: kognitivna procjena stresnog događaja, resursi suočavanja, strategije suočavanja i ishodi. Odnosi među navedenim elementima modela shematski su prikazani na slici br.1: resursi suočavanja i kognitivna procjena su povezani procesi koji izravno utječu na odabir strategije suočavanja. Primjena različitih strategija suočavanja utječe na emocionalne i bihevioralne ishode.

Slika 4.1: Odnos između sredstava suočavanja, strategija suočavanja, kognitivne procjene i ishoda prema Lazarusovoj i Folkmanovoj teoriji.

Valja naglasiti da kognitivnu procjenu određuje percepcija samog stresnog događaja te da se ona prvenstveno odnosi na procjenu važnosti događaja, značenja događaja i mogućnosti kontrole. Razlikujemo tri tipa kognitivnih procjena vezanih uz gubitak posla (prema Leana i Feldman, 1992). To su: procjena intenziteta događaja, kauzalnosti događaja (u kojoj mjeri je uzrokovan internalnim/eksternalnim faktorima) i reverzibilnosti događaja (vjerojatnost ponovnog zapošljavanja). Nekoliko istraživanja je pokazalo da zaposlenici doživljavaju gubitak posla uslijed zatvaranja tvrtke izrazito intezivno (Leana i Feldman, 1988; Shrout i sur., 1989). Osim toga, pretpostavlja se da će osobe koje zbog zatvaranja tvrtke izgube posao eksternalno atribuirati taj događaj (Hamilton i sur., 1993). Zbog toga se pretpostavlja da će svi zaposlenici procijeniti gubitak posla slično s obzirom na intenzitet i kauzalnost događaja pa su u model uključene samo procjene reverzibilnosti događaja. Procjena reverzibilnosti gubitka posla je percepcija pojedinca o vjerojatnosti da nađe novo zaposlenje Ona bi trebala varirati ovisno o njegovim karakteristikama i društvenim potrebama za pojedinim strukama. Resursi suočavanja predstavljaju karakteristike pojedinca ili njegove okoline koji ograničavaju ili olakšavaju upotrebu određenih strategija suočavanja. Postoji mnoštvo resursa suočavanja, a u ovaj model uključena su tri: razina obrazovanja, dostupnost financijskih sredstva i socijalna podrška od strane obitelji i prijatelja. U prijašnjim istraživanjima gubitka posla identificirana su tri osnovna tipa suočavanja sa stresom (prema Leana i Feldman, 1992). Prvi tip je suočavanje usmjereno na problem koje uključuje rješavanje samog problema odnosno uklanjanje stresora. Konkretne strategije suočavanja s gubitkom posla ovog tipa su planiranje i provođenje traženja posla, preseljenje, prekvalifikacija i sl. Drugi tip je suočavanje usmjereno na emocije. Odnosi se na promjenu načina gledanja na stresor odnosno reinterpretaciju stresne situacije. Konkretne strategije suočavanja s gubitkom posla ovog tipa su negiranje, distanciranje i sl. Treći tip čini suočavanje usmjereno na simptome odnosno uključivanje u različite aktivnosti koje nisu povezane s uklanjanjem stresora. Konkretne strategije suočavanja s gubitkom posla ovog tipa su aktivnosti u zajednici, crkvi, klubu, povećana konzumacija alkohola, čitanje i sl. Kao moguće ishode razlikujemo tri radna statusa: nezaposlenost, nezadovoljavajuće zaposlenje (s obzirom na broj radnih sati, veličinu plaće, sigurnost zaposlenja i mogućnost napredovanja) i zadovoljavajuće zaposlenje (pojedinac je općenito zadovoljan svojim poslom).

Kao što je već navedeno, autori modela su proveli i njegovu empirijsku provjeru (Gatewood, Gowan i Riordan, 1999). U istraživanju je korišten uzorak koji su sačinjavale 202 osobe koje su izgubile posao nakon zatvaranja aviokompanije. Uzorak je sačinjavalo 47 % žena, a prosječna dob ispitanika bila je 42 godine. Svi podaci prikupljeni su primjenom upitnika približn su prikupljeni naknadno, približno 12 mjeseci nakon zatvaranja kompanije. Tada je 59 % ispitanika još uvijek bilo nezaposleno, 24 % je imalo nezadovoljavajuće zaposlenje i 17 % zadovoljavajuće zaposlenje. Okosnicu testiranja modela predstavljalo je ispitivanje povezanosti između devet latentnih varijabli za koje su autori pretpostavljali da definiraju pojedine elemente modela. To su: percipirana reverzibilnost nezaposlenosti - opisuje kognitivnu procjenu; obrazovanje (najviša završena škola), financijska sredstva, socijalna podrška (obitelji i prijatelja) - odnose se na resurse suočavanja; traženje posla, distanciranje (npr. izbjegavanje razmišljanja o gubitku posla), izvanposlovne aktivnosti (količina vremena utrošena na aktivnosti u crkvi i zajednici, te slobodne aktivnosti u usporedbi s vremenom kada su bili zaposleni) - odnose se na resurse suočavanja; negativne emocije (depresivnost, anksioznost, iritiranost) i ponovno zapošljavanje (nezaposlenost, nezadovoljavajuće ili zadovoljavajuće zaposlenje) - odnose se na ishode suočavanja. Pretpostavljene povezanosti među navedenim varijablama shematski su prikazane na slici br. 2:

Slika 4.2: Povezanost između 9 latentnih varijabli prema modelu Gatewooda, Gowana i Riordana (1999).

U nastavku teksta navedene su hipoteze koje proizlaze iz modela te rezultati njihove empirijske provjere na opisanom uzorku. Prema prvoj hipotezi, veća razina obrazovanja, dostupnost financijskih sredstava i prisutnost socijalne podrške povećava i vjerojatnost da će pojedinac doživjeti gubitak posla reverzibilnim. Rezultati su pokazali da je percipirana reverzibilnost značajno pozitivno povezana samo s obrazovanjem. Druga hipoteza se odnosila na povezanost resursa suočavanja sa strategijama suočavanja: što je viša razina obrazovanja i prisutnost socijalne potpore a manja dostupnost financijskih sredstava, trebala bi biti i veća i vjerojatnost da će se pojedinac uključiti u traženje posla. Ova hipoteza je potvrđena. Pretpostavljalo se da viša razina obrazovanja, prisutnost socijalne potpore i dostupnost financijskih sredstava dovodi do veće vjerojatnosti da će pojedinac koristiti distanciranje. No, distanciranje je značajno pozitivno povezano samo sa socijalnom podrškom. Pretpostavljalo se da veća razina obrazovanja, prisutnost socijalne podrške i dostupnost financijskih sredstava povećavaju vjerojatnost da će se pojedinac uključiti u izvanposlovne aktivnosti, što je u potpunosti potvrđeno. Treća hipoteza odnosi se na povezanost između kognitivne procjene i korištenja strategija suočavanja. Hipoteza je glasila da što je percipirana reverzibilnost nezaposlenosti veća, veće je i uključivanje u traženje posla, izvanposlovne aktivnosti i distanciranje. Ova hipoteza je samo djelomično potvrđena. Percipirana reverzibilnost je u pozitivnoj korelaciji s distanciranjem, ali nije povezana s traženjem posla i izvanposlovnim aktivnostima. Četrvrta i peta hipoteza odnose se na povezanost izmedu upotrebljenih strategija suočavanja i samih ishoda. Pretpostavilo se da veće distanciranje i izvanposlovne aktivnosti a manje traženje posla smanjuju razinu negativnih emocija. Dobiveno je da su distanciranje i izvanposlovne aktivnosti povezane s manjim razinama negativnih emocija, ali traženje posla nije. Pretpostavilo se da veće traženje posla, distanciranje i izvanposlovne aktivnosti povećavaju vjerojatnost zadovoljavajućeg zaposlenja. Jedino je strategija distanciranja u pozitivnoj korelaciji sa zadovoljavajućim zaposlenjem, a traženje posla i izvanposlovne aktivnosti nisu. Šesta hipoteza govori o povezanosti izmedu emocionalnih i bihevioralnih ishoda. Autori modela pretpostavili su da veća razina negativnih emocija smanjuje vjerojatnost zadovoljavajućeg zaposlenja. Rezultati su pokazali da izmedu ta dva ishoda nema povezanosti.

Različiti resursi suočavanja su različito povezani sa strategijama suočavanja. Obrazovanje i financijska sredstva su povezani sa strategijama traženja posla i izvanposlovnih aktivnosti, dok je socijalna podrška povezana sa sve tri strategije suočavanja. Različiti resursi suočavanja su različito povezani i s kognitivnom procjenom reverzibilnosti. Pokazalo se da jedino obrazovanje utječe na procjenu reverzibilnosti. Ovo se može objasniti time da osobe uzimaju u obzir činjenicu da poslodavci prilikom zapošljavanja novih radnika najviše uzimaju u obzir obrazovanje kandidata. Više razine obrazovanja često uključuju i edukaciju u traženju posla i davanju intervjua što može smanjiti doživljenu reverzibilnost situacije. Kako financijska sredstva i socijalna podrška nisu značajno povezani s percipiranom reverzibilnošću, čini se da osobe prilikom procjene reverzibilnosti koriste samo one resurse suočavanja koji su očigledno povezani sa stvarnom vjerojatnošću pronalaženja zaposlenja, odnosno sa selekcijskim odlukama poslodavaca. Percipirana reverzibilnost povezana je samo s jednom strategijom suočavanja - distanciranjem od gubitka posla. Čini se da procjena reverzibilnosti utječe samo na psihološku prilagodbu pojedinca, ali ne i na aktivne oblike suočavanja s nezaposlenošću. Moguće je da su procjene intenziteta i kauzalnosti povezane s druge dvije strategije - traženjem posla i izvanposlovnim aktivnostima. Upotreba različitih strategija suočavanja ima različite učinka ili ishode. Ponovno zapošljavanje povezano je jedino s distanciranjem dok je s negativnim emocionalnim reakcijama povezano distanciranje i izvanposlovne aktivnosti. Strategija traženja posla nije povezana ni s emocionalnim ni s bihevioralnim ishodima. Iz dobivenih rezultata ne treba zaključiti da traženje posla nije uopće važno za ponovno zapošljavanje niti da je distanciranje jedina strategija koja olakšava dobivanje novog zaposlenja. Rezultati samo naglašavaju važnost distanciranja od stresora prilikom traženja posla. Pojedinci koji nisu u stanju regulirati svoje negativne emocije mogu izgledati nesigurno i nervozno prilikom selekcijskog intervjua, imati nisko samopoštovanje ili donositi loše odluke o izboru strategija traženja posla. Sve te okolnosti mogu umanjiti njihove šanse za ponovno zapošljavanje. Nasuprot njima, osobe koje su se u stanju distancirati od gubitka posla, u stanju su i regulirati svoje emocije zbog čega mogu ostaviti bolji dojam prilikom intervjua i na taj način povećati šanse za dobivanje posla.

Slika 4.3: Statistički značajne povezanosti među varijablama dobivene u istraživanju (Gatewood, Gowan i Riordan, 1999).

Nedostaci provedenog istraživanja ograničavaju mogućnost generalizacije. Korištena je samo jedna varijabla kognitivne procjene. Uzorak su sačinjavali bivši zaposlenici samo jedne organizacije. Podaci su prikupljeni relativno kasno nakon gubitka posla. Stoga u budućim istraživanjima treba pokušati izbjeći navedene nedostatke kako bi se dobile korisnije informacije. U budućim istraživanjima treba multidimenzionalno mjeriti kognitivnu procjenu gubitka posla, koristiti uzorak nezaposlenih iz više različitih radnih organizacija, različite okolnosti gubitka posla i podatke prikupiti ranije ili odmah nakon gubitka posla. Ipak, ovim je istraživanjem dokazano da je Lazarusova i Folkmanova teorija suočavanja sa stresom općenito točna. Iako nisu u potpunosti potvrđene sve hipoteze koje proizlaze iz modela, mogu se izvesti sljedeći opći zaključci (slika br. 3): resursi suočavanja povezani su s kognitivnom procjenom gubitka posla i strategijama suočavanja koje nastaju kao odgovor na gubitak posla. Kognitivna procjena povezana je s upotrebom strategija suočavanja. Strategije suočavanja su povezane s razinom negativnih emocija i radnim statusom.