4.5. Integrativni procesni model suočavanja s nezaposlenošću

Zvonimir Galić

Jedan od najznačajnijih psiholoških aspekata nezaposlenosti je način na koji se pojedinac nosi sa stresom uzrokovanim gubitkom posla. Psihološka istraživanja cjelokupnog područja stresa i načina suočavanja s gubitkom posla pokazuju nam (kako je to već opisano u prethodnim prilozima) da se radi o izrazito složenim fenomenima. Kao što smo mogli vidjeti, mnoge varijable utječu na to koliki će stres izazvati gubitak posla, načine suočavanja koje će pojedinci u suočavanju s tim stresom poduzeti kao i uspješnost odabranih strategija. U većini istraživanja koja se opisuju u ovoj publikaciji, proces suočavanja sa stresom zahvaćen je u njegovim pojedinim točkama kako bi se identificirale pojedine varijable i njihovi međusobni odnosi. Takav pogled daje nam fragmente procesa suočavanja sa stresom koji se odvija u nekom realnom vremenu i koji ima svoj određeni slijed. Imajući to na umu, kao i općenite spoznaje o stresu, pokušali smo pronaći jedan takav model. Pregledom dostupne literature najkompletnijim nalazimo integrativni procesni model suočavanja s gubitkom posla koji su 1995. godine predložili Latack, Kinicki i Prussia). Ovaj model se razlikuje od sličnih modela koji se bave suočavanjem s gubitkom posla (kakvi su npr. modeli DeFrancka i Ivachevica 1986; ili Leanae i Feldmana iz 1988) po tome što ističe mehanizme kojima se proces suočavanja odvija i koji imaju utjecaj na relevantne ishode. Od svih modela koje smo pregledali jedino ovaj model uzima u obzir najveći broj relevantnih varijabli, a uključivanje svake varijable kao i pretpostavljeni odnosi među pojedinim varijablama potkrijepljeni su rezultatima velikog broja istraživanja.

Model koji opisujemo oslanja se na teoriju suočavanja (Lazarus i Folkman, 1984) smještajući je u širi okvir teorije kontrole (Carver i Shrier, 1982; Edwards, 1992; prema Latack i sur., 1995). Autori navode tri razloga kako bi istaknuli važnost ovakvog integrativnog i procesnog modela: prvo, suočavanje je situacijski specifičan fenomen. Proces suočavanja mora biti proučavan u odnosu na specifične stresne događaje ili transakcije budući da pojedinci pokazuju više promjenjivosti nego konstantnosti kroz situacije suočavanja. Drugo, bitno je specificirati mehanizme kojima su procesi suočavanja prvo pokrenuti, a koji zatim imaju utjecaj na važne ishode. Treće, iz pozicije izgrađivanja teorije, relevantne teorijske perspektive dodane teoriji suočavanja mogu značajno pridonijeti razvoju procesnog modela suočavanja s gubitkom posla. Model osigurava logičku i važnu ekstenziju prethodnih istraživanja s ovog područja. Ranije kvalitativne studije pozivaju se na različite strategije suočavanja, ali ne razmatraju teme iz teorijske perspektive (npr. Jahoda, Lazarsfeld i Zeisel, 1933; prema Jahoda, 1982). Autori kvantitativnih studija i recentnih modela suočavanja s gubitkom posla gledaju na sadržaj suočavanja (determinante i efekte). Ovaj model proširuje navedeno s integracijom novih teoretskih perspektiva fokusirajući se istovremeno i specifično na proces putem kojeg razni faktori ostvaruju svoje efekte.

Model je konceptualno utemeljen na teoretskoj perspektivi svrhovitog ponašanja zato što je suočavanje s gubitkom posla svrhovit proces kojim ljudi nastoje dostići ravnotežu u različitim aspektima svojih života. Drugo teoretsko ishodište je teorija kontrole Carvera i Shrirera iz 1984. godine (prema Latack i sur., 1995) čija se kibernetska priroda čini posebno primjerenom za proučavanje procesa suočavanja s gubitkom posla. Ovo postaje jasnije ako navedemo elemente ove teorije i njihove funkcije. Postoje četiri ključna elementa u kibernetičkom kontrolnom modelu ponašanja: ulazna senzorna funkcija, cilj ili standard za usporedbu, uspoređivač ili komparator i izlazna funkcija. Ulazna funkcija je senzor povratne informacije koji pokazuje osobnu percepciju specifičnog aspekta života. Aspekt života odnosi se na nečiji fizički ili socijalni okoliš i osobne karakteristike. Standard predstavlja željeni konačni rezultat koji će osoba postići ili zadržati, a može predstavljati ciljeve više ili niže razine (npr. plaćanje računa nasuprot ekonomskoj sigurnosti). Nakon što su percepcije formirane, uspoređuju se putem komparatora u odnosu na referentni cilj ili standard. Izlazna funkcija se aktivira kada postoji nepodudarnost između cilja i percepcije određenog aspekta života koju osoba ima. Svrha izlazne funkcije je otklanjanje nepodudarnosti. Nepodudarnost se reducira revidiranjem cilja ili standarda, promjenom ponašanja ili revidiranjem kognicija. Postoje četiri specifična uvida o suočavanju s gubitkom posla koja mogu biti derivirana iz teorije kontrole. Prvo, cilj suočavanja je ostvarivanje percepcije da život osobe odgovara željenoj referentnoj vrijednosti. Suočavanje je usmjereno na umanjivanje nepodudarnosti. Drugo, negativna povratna veza (negativna jer joj je funkcija da eliminira odstupanje od referentnog cilja ) je pogonska sila u podlozi suočavanja. Treće, suočavanje s gubitkom posla je svrhovito. Svrhovito je uključivanje i na kontrolu usmjerenu i na bijeg usmjerenu strategiju suočavanja. Četvrto, suočavanje s gubitkom posla se nastavlja dok ravnoteža nije postignuta.

Gubitak posla je događaj koji pokreće kibernetički proces suočavanja (slika br. 1). Nakon gubitka posla osoba uspoređuje svoj status u četiri relevantna aspekta života s referentnim ciljem/standardom. Sljedeći korak u procesu je procjena nepodudarnosti. Ova procjena je ispitivanje do koje je mjere ova nepodudarnost percipirana kao šteta/gubitak ili prijetnja. Procjena nepodudarnosti direktno utječe na cilj suočavanja, a oni su pak i pod utjecajem percepcije efikasnosti suočavanja. Efektivnost suočavanja je definirana kao individualno uvjerenje o uspješnom poduzimanju različitih strategija suočavanja u specifičnoj situaciji. Ciljevi suočavanja rezultiraju u strategijama suočavanja koje mogu biti usmjerene kontroli (proaktivne strategije usmjerene na rješavanje situacije) ili na bijeg usmjerene (strategije izbjegavanja - fokusirane na bježanje ili negiranje situacije). Suočavanje se također može usmjeriti na socijalnu podršku. Sljedeći antecedent strategija suočavanja su resursi suočavanja. Oni uključuju dostupne osobne i okolinske faktore za nošenje sa životnim nepodudarnostima. Ti resursi direktno ali i indirektno utječu na strategije suočavanja. Indirektno, kroz utjecaj koji imaju na procjenu nepodudarnosti koji osoba čini. Pretkursori strategija suočavanja - resursi i ciljevi suočavanja su recipročno povezani. To znači da resursi suočavanja mogu utjecati na odabir ciljeva, ali i obrnuto. Odabrani ciljevi determiniraju strategije koje ćemo koristiti. Konačno, strategije suočavanja primarno utječu ili na referentni cilj/standard ili na senzor povratne informacije (koji pak određuju daljnje razine nepodudarnosti). Trajanje nepodudarnosti nakon gubitka posla predstavlja bitan doprinos ovog procesnog modela suočavanja. Krug se ponavlja dok sve nepodudarnosti nisu riješene i svi nadređeni ciljevi dostignuti. Utjecaj trajanja je ključan i složen budući da se sve oblikovane veze mogu promijeniti kako se nezaposlenost nastavlja.

Slika 1.: Model suočavanja s gubitkom posla (Latack i sur., 1995)
 

Strukturu modela čini 10 elemenata koje ćemo detaljnije opisati:

(1) Aspekti nepodudarnosti koji se odnose na gubitak posla

Postoje četiri šira životna aspekta pogođena gubitkom posla: psihološki, fiziološki, ekonomski i socijalni. Ekonomska nepodudarnost se odnosi na gubitak financijskih resursa povezanih s gubitkom posla. Gubitak posla dovodi do gubitka prihoda i financijske nesigurnosti čak i ako osoba prima naknadu za nezaposlene. Istraživanja su konzistentno dokumentirala negativne psihološke i fiziološke posljedice gubitka posla. Poznato je da je gubitak posla značajno povezan s depresijom, smanjenim smopoštovanjem, emocionalnom traumom, smanjenom subjektivnom psihološkom dobrobiti, tjelesnim zdravljem i fiziološkim manifestacijama stresa kao što su povišena anksioznost, visok krvni tlak, psihičko oboljenje (prema Latack i sur., 1995). Gubitak posla ima i socijalne posljedice jer nezaposlenost prvenstveno vodi ka redukciji socijalne mreže.

(2) Komparator (uspoređivač)

Povratna informacija o jednom od aspekata života se uspoređuje s razinom življenja kakvu bi čovjek koji je izgubio posao htio. To se odvija kroz psihološki proces proveden od strane komparatora. Ako se utvrdi da postoji nepodudarnost željene i trenutne razine življenja, dolazi do njenog vrednovanja kroz proces procjene nepodudarnosti.

(3) Procjena nepodudarnosti (percepcija gubitka/štete ili prijetnje)

Osobe se razlikuju po tome kako procjenjuju gubitak posla. Procjena nepodudarnosti željene i trenutne razine življenja je subjektivan postupak koji se odvija pod utjecajem sustava vrijednosti osobe. Veličina nepodudaranja u svakom od četiri spomenuta aspekta života direktno utječe na procjenu, ali je veličina procjene ovisna o individualnoj interpretaciji. Valja napomenuti da se šteta/gubitak odnosi na negativne utjecaje koji su se dogodili dok je prijetnja usmjerena na budućnost.

(4) Efikasnost suočavanja

U ovom modelu efikasnost suočavanja se definira kao mjera do koje pojedina osoba vjeruje da može uspješno poduzeti određene strategije suočavanja kako bi umanjila doživljenu nepodudarnost. Visoka efikasnost suočavanja odgovara doživljaju osobe da ima kontrolu nad situacijom koja je uzrokovana gubitkom posla, a koja uzrokuje stres.

(5) Ciljevi suočavanja

Cilj predstavlja ono što osoba pokušava dostići. On predstavlja rezultat do kojeg osoba nastoji doći kako bi odgovorila na percipirani gubitak/štetu ili prijetnju. Od individualnog cilja suočavanja se očekuje da direktno utječe na izbor strategije suočavanja.

(6) Efekti procjene nepodudarnosti i efektivnosti suočavanja na ciljeve suočavanja

Koji će cilj suočavanja neka osoba koja je izgubila posao odabrati ovisi istovremeno o dvije stvari: veličini doživljene nepodudarnosti u pojedinom aspektu života i efikasnosti koju osoba misli da ima. Glavna posljedica ove interakcije je u tome što će u slučaju da nepodudarnost procjeni visokom, osoba s visokom efikasnošću suočavanja češće imati za cilj rješavanje situacije koja je nepodudarnost izazvala od osobe čija je efikasnost suočavanja niska.

(7) Resursi suočavanja

Resursi suočavanja sastoje se iz individualnih karakteristika (npr. iskustvo, obrazovanje) i okolinskih objekata i uvjeta (socijalna podrška, financijski resursi) koje osoba može koristiti kako bi se suočila s gubitkom posla. Resursi suočavanja utječu na procjenu nepodudarnosti jer predstavljaju repertoar pomoći koju osoba može koristiti u stresnoj situaciji.

(8) Strategije suočavanja

Strategije suočavanja definiramo kao konstantno mijenjanje kognitivnih i bihevioralnih napora kako bi se nosili s unutrašnjim ili vanjskim zahtjevima situacija koje opterećuju i nadilaze individualne resurse. U ovom modelu razlikuju se dvije temeljne vrste strategija suočavanja - suočavanje usmjereno na kontrolu suočavanje usmjereno i na bijeg. Upotrebom na kontrolu usmjerenih strategija osoba pokušava ovladati situacijom, a upotrebom na bijeg orijentiranog suočavanja nastoji izbjeći suočavanje s gubitkom posla. Ciljevi zbog kojih su poduzete obje ove strategije mogu biti postignuti i promjenom ponašanja i promjenom načina razmišljanja (kognitivna promjena).

(9) Veza strategija suočavanja i povratnih informacija

Strategije suočavanja umanjuju ili povećavaju neopodudarnost na jedan od tri načina:
1) prilagodbom cilja/standarda; 2) promjenom u ponašanju; 3) ponovljenim vrednovanjem cilja određenog aspekta života. Resursi suočavanja također su ovisni o strategijama suočavanja. Oni mogu biti potrošeni ili povećani ovisno o strategiji suočavanja. Primjerice, financijski resursi osobe mogu biti iscrpljeni tijekom razdoblja traženja posla ili pak osoba može uspješno rješavati probleme vezane uz gubitak posla i tako povećati samopoštovanje.

(10) Trajanje nepodudarnosti uzrokovane gubitkom posla

Trajanje nepodudarnosti u različitim aspektima života utječe na svaki dio procesa suočavanja koji se nalazi u ovom modelu. Premda je neželjeni gubitak posla diskretan događaj, on pokreće proces niza promjena koji se razvija tijekom vremena.
 

Čini se da predstavljeni model daje cjelovitu sliku procesa suočavanja s gubitkom posla. Premda on izgleda dominantno znanstveno-teorijski, ne smijemo smetnuti s uma njegov značajan prilog i u razumijevanju procesa koji se događaju u realnom životu kod nezaposlenih ljudi koje svakodnevno susrećemo. Pokušajmo ga primijeniti na jednom praktičnom primjeru. Uzmimo za primjer 50-godišnjeg muškarca srednje stručne spreme čija je žena domaćica, a čije su dvoje djece studenti. Recimo da je taj čovjek otpušten prilikom odlaska u stečaj njegove tvornice. Suočen s gubitkom posla on procjenjuje situaciju uzrokovanu gubitkom posla u, primjerice, ekonomskom aspektu života. Kako vidi da neće moći zadržati željenu razinu ekonomskog standarda, a pod utjecajem nepostojanja financijskih zaliha (resursi suočavanja) i loše percepcije vlastitih mogućnosti promjene situacije na bolje (efikasnost suočavanja), on procjenjuje svoje iskustvo nezaposlenosti velikom prijetnjom (procjena nepodudarnosti). Na temelju procjene prijetnje, a opet pod utjecajem slabih resursa suočavanja (relativno visoka dob, srednja stručna sprema, nepostojanje zaliha), njegov cilj može biti bijeg iz situacije. Stoga počinje neumjereno konzumirati alkohol (na bijeg usmjerena strategija suočavanja). To pak može voditi još goroj financijskoj situaciji i još većim razinama nepodudarnosti.

Ovaj model svoju praktičnu primjenu ima u više aspekata. Primjerice, na temelju njega možemo prepoznati kako se odvija proces suočavanja s nezaposlenošću i utjecati na pojedine varijable (npr. prije svega na efektivnost suočavanja i resurse - primjerice organiziranjem edukacija i prekvalifikacija) kako bismo osigurali da suočavanje rezultira ishodima povoljnim i po pojedinca i po širu zajednicu. Znanstveno teorijska vrijednost ovog modela jest u tome što on omogućava sintezu dosadašnjih istraživanja. Planiranje budućih istraživanja u njegovim okvirima vodilo bi ka boljem razumijevanju i nadopunjavanju spoznaja iz ovog područja. Iako je u Hrvatskoj ova tema od iznimno velikog značaja zbog postojanja velikog broja nezaposlenih i teške situacije na tržištu rada, istraživanja vezana uz područje suočavanja s gubitkom posla gotovo da i ne postoje. Brojne su teme koje bismo mogli predložiti kao relevantne za istraživanje u sklopu ovog modela, no spomenut ćemo samo jednu. Možda bi od praktičnog (a svakako i od znanstvenog) značaja bilo ispitati kojim se strategijama nezaposleni u Hrvatskoj služe te analizirati njihov odnos s resursima suočavanja i percipiranom efikasnošću suočavanja.